”JANUS SA TRI LICA” (Suton u Agriđentu)

Slobodan Stajić: Iz knjige „Janus sa tri lica“

janus

 

Suton u Agriđentu

 

 

Dok su se zrake zalazaćeg sunce blago igrale nad agriđentskom Dolinom hramova, milujući Konkordijin i Herin hram i preostala četiri stuba dorskog svetilišta posvećenog Zevsovim sinovima Kastoru i Polideuku, na nedalekoj plaži polako sam uranjao u more, prepuštajući se  posljednjem poklonjenju tog dana Posejdonovim blagodatima.

Dugo sam se praćakao uživajući u smaragdnoj i čistoj vodi, zaranjao i isplivavao, ali zbog blizine sutona ta igra trajala je „samo“ nepun sat. Tako sam prekršio i jedno od svojih svetih pravila, kojih sam se držao još od rane mladosti. Jer uvijek su ta moja poklonjenja trajala najmanje dva-tri sata.

 

Poznanstvo sa Lorom

 

Mnogi kupači već su napuštali plažu i ostajali su samo rijetki da uživaju u zalazećem suncu i blagom dolazećem povjetarcu s mora. Nikada ni u snu nisam mogao pomisliti da će mi sudbina uskoro podariti i jednu od najnestvarnijih morskih avantura, poslije toliko drugih kojima sam bio obdarivan tokom nezaboravnih susretanja sa brojnim morima, od Sredozemnog do dalekog  Istočnog kineskog mora.

Šta se zapravo desilo?

Dok sam izlazio na pjeskovitu plažu i vraćao se ka svojoj asuri, prošao sam  na pet-šest metara  pored plavuše koja je ležala potrbuške i uživala u divnom sutonu, a moju pažnju privukla je i knjiga pored njenog uzglavlja. Dobro sam vidio: na koricama je pisalo „Prokleta avlija“.

O, Bože mili, pomislio sam: zar je moguće da neko, upravo na ovoj plaži najvećeg sredozemnog ostrva, čita knjigu baš našeg nobelovca i meni najdražeg pisca Ive Andrića.

Došao sam do svoje asure, ali pogled mi je i dalje lutao ka mjestu gdje sam pored lijepe kupačice ugledao i dragu knjigu.

Dugo sam se dvoumio. Šta da uradim? Da li da odmah priđem ili da sačekam dok se plavuša  pridigne? Da li da uopšte prilazim?

Pripadao sam onoj obazrivoj grupi muškaraca koja nikada nije bila napadna prema ženama, ali to mi je donijelo više uspjeha kod pripadnica ljepšeg pola nego kod onih „nasrtljivih“. Davno sam uvidio da žene vole dostojanstvene, nježne, pa pomalo i zatajene muškarce.

Ipak, pričekao sam da se mlada dama pridigne, zatim sam prišao i uz tihi pozdrav rekao: Vi obožavate Andrića?

Nisam znao kakva me reakcije očekuje, ali bila je više nego umilna.

Blago je otpozdravila i, gledajući me svojim plavim očima,  rekla: „Obožavam“.

Ne znam da li se besmrtni nobelovac prevrtao tog trenutka u svom vječnom odmorištu, ali da je znao da poslije toliko godina smiraja i dalje spaja ljudske obale i duše knjigom, kao neimari njegovih neprolaznih mostovima, bio bi svakako obradovan.

Dvadesetak minuta ostali smo u prijatnom sabesjedništvu. Moja sagovornica, koja se predstavila kao Lora, malo je zanosila dok je govorila, ali smo se sjajno razumjeli.

Najviše smo ćaskali o glavnim likovima „Proklete avlije“ fra Petru, nesretnom sanjaru iz Smirne Ćamilu, Haimu, prokletniku Karađosu…

Razmijenili smo nekoliko riječi i o vlastitim poklonstvima, kao i odakle smo. To prvo upoznavanje donijelo mi je i neočekivano saznanje da je moja sabesjednica „bivša Amerikanka“, kako je rekla, koja je došla u Evropu da se nadiše „čistog vazduha“ kojim  ne struje dolari kao najveća svetinja i da upozna dio svijeta koji nije opsjednut globalizacijom,  niti ga oduševljava tzv. „američka demokratija“. Priznala je i da joj se svidjelo što sam prilikom predstavljanja rekao da sam antiglobalista i novinarski sanjar koji ovim svijetom plovi kao morem  sudbine.

Otpratio sam je do pansiona. Na rastanku je predložila da se vidimo na večeri, u jednom simpatičnom restoranu nedaleko od njenog pansiona.  A u blizini je bio i moj.

 

Bijeg iz sekte

 

Uz sicilijansko vino, italijanske specijalitete, koji su kao prilog imali i obavezne uštipke od kaktusovog cvijeta, te na kraju neizostavni sladoled, ćaskali smo do dugo u noć. Najviše smo govorili o putovanjima i o dragim piscima. A kada sam joj, kao poklon te noći, darovao i knjigu „Kina, bajkovita zemlja“, otvorila je dušu  i počela svoju, na momente i potresnu  ispovijest, koju nikada neću zaboraviti.

Rođena je pod nesretnom zvijezdom u „sretnoj zemlji“, u porodici jedne sekte, koja je propovijedala paklena poklonstva. U zemlji izvikane demokratije dugo je živjela kao zatočenica vlastite porodice i sekte. U slobodnoj zemlji bila je neslobodna. Sve joj je bilo nametnuto, od pogleda na naš ustalasani svijet do toga s kim se može družiti i u kojim se krugovima uopšte može kretati. A gotovo sa suzama u očima rekla je i da je sve to pratila  sveopšta ritualna razvratnost, gdje je starijim članovima sekte bilo dozvoljeno da se iživljavaju na djevojčicama, a vremešnim ženama sa dječacima.

U takvom paklu, okružena američkom „rajskom demokratijom“, koja je u ime „ljudskih sloboda“ omogućavala brojnim sektama, pa i onoj kojoj je pripadala, da oduzimaju pravo na vlastiti identitet, živjela je do svoje osamnaeste godine, kada je odlučila da pobjegne. Jednostavno, više nije mogla izdržati, jer se „osjećala neuporedivo gore i od zatočenika u Prokletoj avliji, fra Petra, Ćamila i ostalih“.

I danas pamtim njene riječi: „O mom bjekstvu iz sekte svojevremeno je pisala ne samo američka već i svjetska štampa.  A potom sam poželjela, ma koliko to tužno zvučalo, da odem što dalje od zemlje vlastitog rođenja. Znam, moja domovina je bila obećana zemlja za mnoge Evropljane, Azijate i Afrikance. Mnogi su uspjeli i postali sretni, jer Amerika pruža neslućene mogućnosti za uzlete. Ali moje nesretno djetinjstvo stalno me tjeralo da tražim drugi, bolji kutak pod kapom nebeskom, na nekom drugom mjestu. I kao što su mnogi takav kutak našli u Americi, ja sam ga našla u Evropi.

U jednom od evropskih gradova upisala sam slavistiku i uspješno okončala studij, što mi je, uz znanje maternjeg engleskog jezika, otvaralo širom horizonte.

Okrenula sam se prevođenju sa engleskog na neke od vaših slavenskih i – putovanjima. Nisam vezana ni za kakvo radno mjesto, jer, zahvaljujući laptopu, to moje radno mjesto može biti i u Agriđentu, kao sada, ili i u Pragu, Bratislavi, Zagrebu, Dubrovniku, Beogradu, Novom Sadu… Vidim, vi dolazite iz Sarajeva, pa zašto jednog dana ne i u vašem gradu?“

Mnogo je putovala, ali nikada nije bila u Kini, pa sam joj ukratko prenio  utiske o toj dalekoj zemlji, opisujući njene bajkovitosti, od Siana, najistočnije kapije nekadašnjeg Puta svile, do Pekinga i Šangaja.

Bližio se kraj susreta te večeri, kada je Lora predložila da se vidimo i sutradan, ali u nedalekom gradiću Porto Empedokle, na jednoj od najljepših plaža u blizini Agriđenta.

 

Pirandelovo odmorište

 

Predivno mjestašce Porto Empedokle udaljeno je svega pet kilometara od centra Agriđenta, a ime je dobilo po glasovitom starogrčkom filozofu i besjedniku Empedoklesu.

Razloga za susretanje baš ovdje, bilo je više. Prvo, krasna plaža, zatim saznanje da je  na ovom mirisnom dijelu sicilijanske obale, pored Empedoklesa, rođen i slavni pisac Luiđi Pirandelo (1867-1936), autor brojnih neprolaznih djela, koja su mu 1934. godine donijela i Nobelovu nagradu za književnost.

Posjetili smo Pirandelovu rodnu kuću, gdje je stvarao i isklesao svoj spisateljski olimp. Na momente nam se činilo da gotovo iz svakog ugla izranjaju i riječi iz njegovih novela, romana i drama, od „Priče za jednu godinu“ i „Smrt na leđima“ do „Šest lica traži pisca“.

Kuća se nalazi na osami, kao što je osamljena i obližnja omorika (pinija) pod kojom tihuje bakarna urna sa pepelom slavnog pisca. Nije ispunjena njegova posljednja želja da njegov pepeo, uz blagoslov mora, bude razasut na sve četiri strane svijeta. Jer Sicilijanci su željeli  da, makar i  u vječnom  miru, zauvijek ostane među njima.

Pomenuo sam Lori i jedan zanimljiv detalj, vezan za to mjesto, pokazujući  na jedno stablo na osami. Voljom natprirodnih sila ili bogova, ne tako davno, jedan grom udario je upravo u to stablo pod kojim je slavni pisac dobijao nadahnuće i pisao svoja djela, ali nije uspio i da ga potpuno uništi.

O Andriću i Pirandelu pričali smo i za večerom, ali i o Empedoklesu, možda najpoznatijoj žrtvi vulkanske lave. Jer tragična sudbina je htjela da život okonča upravo padom u Etnino grotlo! A neki čak vjeruju da je to bila volja i samih bogova, jer po drevnom vjerovanju upravo na jednom od Etninih vrhova bilo je boravište boga vatre, ognja i svih vulkana – Vulkana, koji je u trenucima usamljenosti možda želio da za sabesjednika ima i tako nadarenog filozofa i besjednika.

Na kraju svih tih podsjećanja, Lora mi je uputila i nestvaran poziv. Pozvala me da se sredinom septembra 2018. ponovo nađemo, na jednom antiglobalističkom okupljanju, i to na jednom zanosnom grčkom otočiću, koji je uspio da odoli izazovu brojnih zapadnih tajkuna  i  filmskih i drugih zvijezda „u eri rasprodaje“ tih egejskih dragulja, kao i migrantskom talasu. Rekla mi je:

„Na egejski susret dolaze ljudi brojnih vjera i nacija, sa svih strana svijeta, kojima je dosta vladavine tajnih svjetskih vlada i prebogatih nemilosrdnika, koji, poput ajkula u ljudskom liku, iz svojih raskošnih bazena, vila i letjelica bezdušno gledaju kako milioni nesretnika umiru od gladi, a čijim su zemljama upravo oni oduzeli mnoga prirodna bogatstva. Kao što, poput bogova rata, mirno gledaju i milionske kolone bespomoćnih izbjeglica kako napuštaju svoje domove, poslije ratnih sukoba koje su projicirali u svojim prebogatim jazbinama, crtajući nove mape, istovremeno „dobronamjerno“ savjetujući drugim da ih, u ime humanosti, prime i zbrinu“.

Još je dodala: „Biće to skup raskrinkavanja tih ovovremenih Janusa ne samo sa dva već sa tri lica… Nažalost, najviše ih je u mojoj bivšoj domovini Americi…, gdje se ti mnogi Janusi gotovo „guše“ u bogatstvu, ostavljajući drugima samo mrvice da prežive, a nekima čak ni to, već samo da umru željni i hrane i vode, a posebno ljudske solidarnosti i topline.“

Na mom malom atlasu, kojeg uvijek nosim sa sobom, pokazala mi je i gdje se nalazi grčki otočić u Egeju, na kojem će se održati susretanje antiglobalista i kako se najlakše stiže do tamo. A preda mnom je, kao jedna od inicijatorki skupa, e-mailom poslala poruku i glavnom organizatoru o mom dolasku, što je podrazumijevalo i osiguran boravak.  Zamolila me i da ostrvce ne zovemo po njegovom pravom  imenu, već  pod šifrom Omega.

 

Lorina knjiga

 

Sa Lorom sam se na Siciliji družio još dva  dana. Tokom prijepodneva i popodneva smo se  kupali, a u večernjim satima ćaskali. Oproštajne noći na laptopu mi je pokazala i naslovnu stranicu već skoro dovršene knjige „Svijet pakla“, o brojnim sektama u Americi, posebno u Kaliforniji, kao eldoradu za razne „religije“ i kultiste.

„Biće to hit“, rekla je, a zatim počela polako da „prelistava“ stranice, usput ukratko opisujući svaku od sekti. Nikada u životu nisam se naslušao više storija o čudacima i monstruoznim poklonstvima kao te noći. Izgleda, da kada ljudi žive u blagostanju, iz dosade im na um padaju svakojake ludosti, što ni u snu ne mogu da pomisle oni  koji se svakodnevno bore da održe goli život.

Lorina priča bila je kao „na filmu“:

„Kao što u Americi ljudi slobodno mogu da nose oružje, pa čak i tinejdžeri u školama, tako slobodno mogu da osnivaju i razne religiozne organizacije i izmišljaju „propovijedi“, pa čak i da izraze želju, poslije „razgovora s Bogom“, da promijene ime i u Isusa Krista, kao što je to svojevremeno učinio jedan mladić u Los Anđelesu…

Posebno su opasni razni propovjednici, kojima su „vjernici“, začudo, bezgranično pokorni, kao „naivna stada“. Uz domaće, američke „proroke“, bilo je i onih koji su pristizali iz svih krajeva svijeta, naročito iz Rusije, a pošto bi se dobro udomili, kretali bi u svoje spiritualističke seanse, obmanjujući naivni svijet. Uslov za učlanjenje u pojedine sekte bio je veoma „jednostavan“: dovoljno je bilo zavještati imovinu i novi vjernici bili bi „oslobođeni“ svih muka i nevolja, jer ih je grijalo novo sunce njihovih propovjednika. A kako bi sve bilo ritualnije, obogaćeni propovjednici osnivali su i kolonije, podizali hramove, dok su propovjedi „služili“ u specijalnim odeždama, oponašajući tako antičke i srednjovjekovne vladare i vladarke.

 

Samozvana „svetica“

 

Jedna od takvih utopističkih kolonija bila je i ona samozvane „svetice“, gospođe Katarine Tingli, gdje je svoj „spas“ našlo nekoliko hiljada sljedbenika, pristiglih iz čak 25 država… A jedno poglavlje u knjizi posvetila sam i zloglasnoj sekti NXIVM, čiji je vođa Kit Renijer, a članice te sekte, ili bolje reći seksualne robinje, su i poznata glumica Alison Mek i Indija Oksenberg, unuka srpske princeze Jelisavete Karađorđević. Zanimljivo je da je i majka „nesretno zalutale“ Indije,  Katarina Oksenberg, kao i Alison Mek, holivudska glumica…“

Lora je zatim napravila pauzu, da bi dodala:

„Mislim da je za večeras dosta, pogotovo uoči spavanja. Jer naredna su poglavlja posvećena  kolektivnom samoubistvu 784 pripadnika sekte „Hrama naroda“, u Gvajani 18. novembra 1978, kao i stravičnom zločinu u holivudskoj vili Šeron Tejt, 10. avgusta 1969, kada je  samozvani mesija Čarls Menson ubio trudnu glumicu i više zvanica. Naravno, biće prilike da o mojoj knjizi i raznim satanistima, kao i brojnim sektama i samozvanim „spasiteljima duše“, nastavimo razgovor kada se ponovo vidimo, ali na egejskom otočiću.“

Po dolasku u pansionsku sobu, dugo sam razmišljao o Lori, njenoj knjizi, našem ćaskanju,  Siciliji… Uostalom, kao i tokom svih putovanja, tako i ove noći, uoči spavanja „rezimirao“ sam odlazeći dan.

 

Zaobiđeni Damanhur

 

Iz misli mi nije izlazila storija, koju mi je Lora ispričala na plaži. Prije dolaska u Agriđento žarko je željela da posjeti i sjever Italije i misterioznu zajednicu spiritualista, Damanhur, koja je dobila ime po drevnom egipatskom gradu. Ali, želja joj se nije ispunila, jer nije imala vodiča.

Svojevremeno sam istu želju, kao lutajući reporter, i sam imao, kada me je sjajni tekst Rojtersovog reportera Crispiana Balmera prizivao u to podzemno carstvo hramova, skriveno u podnožju Alpa, ali sudbina je htjela da ga uvijek zaobiđem. Tako, kao ni Lora, nisam imao priliku da vidim to sveto mjesto meditacije, izniklo po ideji Oberta Airaudija. A sve je krenulo 1978/9, kada je Oberto svoje vizije iz djetinjstva počeo da pretvara u stvarnost kao 28-godišnjak. I to prvo sa grupom od dvanaest zanesenjaka, koja je postajala sve brojnija, da bi na kraju imala već hiljadu volontera. Uporedo, pod zemljom su nicali predivni hramovi, odaje ukrašavane skulpturama, a zidovi oslikavani freskama. Kao poseban ukras, „iznikla“ je i četverostrana piramida prekrivena ogledalima sa staklenom kupolom.

Taj podzemni svijet Oberto je namjeravao da proglasi i novom mini-državom, koja bi imala oko 600 stanovnika, svoju valutu, ustav i vladu, kao i vlastitio školstvo. Ali, lijepi snovi su se  raspršili kada je uslijedila odluka italijanskih vlasti da se obustavi dalje širenje tog jedinstvenog  „Hrama Čovječanstva“.

Druga misao koja me je „morila“ ove noći bila je vezana za samu Siciliju. Prisjetio sam se teksta o jednom davnom događaju, iz 1947, kada je izvjesni Salvatore Đulijano uputio pismo tadašnjem američkom predsjedniku Hariju Trumanu, izražavajući želju da se ovaj divni sredozemni otok pripoji SAD, kao tada 49. američka država.

Iz razumljivih razloga, ideja je odmah pala u vodu, jer je bila izvan svake logike, ali je neki i danas prepričavaju, navodeći je kao primjer dokle može sezati glupost. Međutim, ima dijelova svijeta, gdje se iz poniznosti prema SAD, toliko vijore američke zastave, baš kao da su te teritorije sastavni dio SAD. A čak vas na to podsjećaju i nazivi glavnih ulica, poput onih u Prištini, koje krase i obilježja Klintonovih.

U tom razmišljanju, savladao me i san…

–  –  –

Narednog jutra ispratio sam Loru na autobus, za Palermo, odakle je avionom nastavila putovanje za Rim i dalje za Atinu. Već sljedećeg dana i sam sam se oprostio od Agriđenta, treći put u životu. Put me vodio preko Katanije, Mesine i istoimenog tjesnaca, zatim sam „presjekao“ Apenine, da bih se iz Barija otisnuo ka Dubrovniku, a potom autobusom prema Sarajevu, gdje sam ustreptalo očekivao novo putovanje. Dok sam putovao od Agriđenta prema Kataniji, zakratko sam svratio i do malog mjesta Komizo, iz čiste znatiželje, jer davne 1983. ono je bilo u centru svjetske pažnje, zbog opravdanog protesta i straha lokalnog stanovništva da će, zbog  instaliranja 112 „krstarećih“ raketa sa nuklearnim glavama, zauvijek izgubiti spokoj i biti stalna meta…

Neposredno uoči polaska za Grčku, dugo sam „proučavao“ mali atlas koji mi je prije više od dvije decenije, tokom zajedničkog putovanja, u Istanbulu poklonila slavna menadžerka Mira (Mirsada) Poljo, koja, nažalost, već nekoliko godina počiva u svom vječnom odmorištu.

Moja saznanja o Grčkoj bila su, inače, prebogata, jer sam drevnu zemlju Demostena, Artistotela, Solona i Klistena, ali i Meline Merkuri, Manosa Hadžidakisa i Mikisa Teodorakisa, ophodio bar tridesetak puta. Oplovio sam i brojna njena ostrva, od Krfa, Itake i Kefalonije do Egine, Krita, Patmosa i Rodosa, ali ne i „Omegu“. Najbliže sam joj bio 1979, kada sam sa porodicom ljetovao na Skijatosu i Skopelosu, koji sa još 22 otoka čine arhipelag Sjeverni Sporadi.

(Ono što ću ubrzo doživjeti na romantičnom otočiću „Omega“ prevazišlo je sva moja očekivanja.  Besjede su bile gotovo nestvarne, mada su dolazile iz našeg stvarnog svijeta…od daleke delte Mekonga, zatim Bagdada, Tripolija i Namibije, potom Čilea i Argentine, sve do Kipra, Krima, Gruzije i posljednje kolonije na evropskom tlu Gibraltaru.

Naravno, u malom amfiteatru, okruženom egejskim i nebeskim plavetnilom, čule su se i   ispovijesti australijskih Aboridžina, neravnopravnih Afroamerikanaca, te zatočenika Abu Graiba i Gvantanama, kao i žrtava pedofilije u Katoličkoj crkvi…

Sve sam to pretočio u dvije knjige, od kojih je prva sarajevskoj čitalačkoj publici predstavljena 16. novembra, a druga će biti promovisana početkom marta iduće godine.)

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.