BESMRTNICI SA LEPTIRUŠAMA……….

piše SLOBODAN STAJIĆ

BESMRTNICI SA LEPTIRUŠAMA

lukac i radojcic
Kada reporter zakorači u pola vijeka svog novinarskog
poklonstva, tada kao na kakvoj fi lmskoj traci pred njim izranjaju
ne samo burni događaji i predivni krajolici koje je oplovio, već i
neizmjerno dragi likovi, pa i iz iste, novinarske profesije.
A među posebno dragim likovima, autoru ovih redova
zauvijek će ostati u sjećanju i dvojica besmrtnika sedme sile –
Miroslav Miro Radojčić i Pavle Paja Lukač.
Sudbina je htjela da obojica budu rođeni u Sarajevu i da
neizmjerno vole svoj grad. Kao što su obožavali i predivnu
novinarsku profesiju koja ih dovela i do zvjezdanih visina. A
valjda je samo slučajnost htjela da se u mladosti obojica okušaju
i kao aktivni sportisti. Lukač je bio igrač prvog sarajevskog
vateropolo kluba sa Bembaše, a Radojčić perspektivni fudbalski
golman nekada moćne sarajevske Slavije, da bi se ubrzo obojica
otisnula i novinarskim stazama uzleta: Pavle kao sportski novinar
“Oslobođenja”, a Miro kao neponovljivi dopisnik “Politike”,
prvo iz Londona, a zatim i Njujorka.
Zvučaće možda nestvarno, ali Miroslav je, kako je kasnije
sam priznao, sanjario da postane urednik šahovskog magazina,
jer je neizmjerno volio tu drevnu igru mudrih ljudi. Želio je
da u toj ulozi otputuje i u Argentinu, kako bi na obalama La
Plate pridobio učesnike za Prvu poratnu šahovsku olimpijadu
u Dubrovniku.
Ali, ti njegovi “latinoamerički snovi” bili su “nemilosrdno
prekinuti” jednim drugim putovanjem, u London 1950. Otići će
u britansku metropolu da bi izvještavao o izbornom kambeku
Vinstona Čerčila, ali će potom ostati kao stalni “Politikin”
dopisnik iz Londona više od dvije i po decenije!
U daleki svijet, kako je sam priznao, otisnuo se kao slabi
poznavalac engleskog jezika, koji je tek natucao gud baj i hau
du ju du, da bi ubrzo postao čarobni otkrivač engleskih riječi i
izvještač predivnog stila, koji je napisao valjda i najviše antologijskih
storija od svih žurnalista bivše Jugoslavije. A u vječitom
sjećanju posebno će ostati njegovi već poetski izvještaji sa
terena teniske Meke – Vimbldona, gdje je imao i ugravirano ime
u počasnoj loži, kao i odjavni tekst Ljetnih olimpijskih igara u
Sijudad Meksiku 1968, “Meksiko, adios…”, koji je započinjao
onim neprolaznim refrenom: “Mi se vraćamo svojim kućama,
ali deo svakog od nas ostaje s tobom i svaki od nas nosi deo tebe.
Zato mi odlazimo, ali mi se ne rastajemo…”
Pavle Lukač je, pak, još od djetinjstva bio poliglota, što mu je
otvorilo sve četiri strane svijeta. A u posebnom sjećanju ostao je
njegov intervju iz davnog februara 1958. sa slavnim fudbalerom
Mančester junajteda Tomijem Tejlorom. Taj tekst, pod naslovom
“Zbogom, Tomi…”, objavljen u “Oslobođenju”, obišao je
tada svijet, jer je to bila i posljednja ispovijest nezaboravne
mančesterske “devetke”, neposredno prije minhenske katastrofe
i pada aviona sa engleskim fudbalerima, na povratku iz
Beograda, gdje su u “oproštajnoj utakmici života” pobijedili
Crvenu zvezdu. Ujedno, bilo je to i posljednje zbogom svim
izginulim igračima nezaboravnog tima Mata Bezbija, koji je
srećom preživio tragediju. Jer sa tog pretužnog putovanja i
zauvijek prekinutog leta nikada se nisu vratili ni kapiten Rodžer
Bern, Bili Vilen, Edi Kolman, Džefi Ben, Dejvid Pegi… kao ni
specijalni izvještači ostrvskih listova “Dejli mirora” i “Dejli
ekspresa” Tomi Dženson i Henri Ros.
Sarajevo moj grad
109
Kada je ugledni sarajevski profesor Ljubiša Zečević prvi
došao na ideju da bi Sarajevo moglo postati i domaćin Zimskih
olimpijskih igara, za ostvarenje te uzvišene želje trebala je
i podrška svih uglednih Sarajlija u “rasijanju”. A Paja Lukač,
kao svjetski putnik, i Miro Radojčić, kao “vječiti dopisnik iz
inostranstva”, bili su kao stvoreni za idealne lobiste.
Upravo taj duet, direktno iz atinskog hotela “Karavel”, javio je
18. maja 1978. valjda i najradosniju vijest koja je u mirnodopsko
doba ikada stigla na ove prostore: da je organizacija 14. zimskih
olimpijskih igara povjerena Sarajevu i Jugoslaviji.
Kao da i sada do nas dopiru zvuci tog teksta, koji je počinjao:
“Još sinoć to je bila želja ili možda san. Od ovog trenutka to
je stvarnost. Danas u postojbini Olimpijskih igara, Jugoslaviji i
Sarajevu pripala je čast da ugoste zimske olimpijce 1984. To je
bez svake sumnje…”
Dok su njih dvojica javljala tu vijest “Politikinom” stenografu,
a reporter Radio-Sarajeva Nikola Bilić objelodanjivao
vijest putem radio-talasa, u Sarajevu su se tada dešavale već
i nestvarne nebeske čarolije: do tada gotovo prijeteće tmurno
nebo najednom se razvedrilo i pomolile su se zrake sunca. Kao
da se i samo nebo radovalo takvom ishodu žrijebanja MOK-a u
atinskom hotelu.
Paja Lukač se uskoro i sam vraća u rodni grad. Postaje
glavni čovjek za informisanje i izdavačku djelatnost 14. ZOI i
član Izvršnog komiteta, te valjda najpoželjniji glasnogovornik
kojeg je ikada imala jedna svjetska sportska priredba. Njegov
zvonki glas postao je prepoznatljiv u globalnim razmjerama. A
znali smo ga zateći kako telefonski govori sa nekim londonskim
sabesjednikom, dok ga čekaju još dvije otvorene linije sa Parizom
i Moskvom. Ali i u tim trenucima, kada bi vjerovatno svako
drugi još i nekog domaćeg novinara poslao “dođavola” što mu
smeta, Paja je znao reći, pa i autoru ovih redova: “Slobodane,
molim te ne idi, imam za tebe važnu vijest…”

lukac1

Kada su novinari bili novinari; Mirko Kamjenašević, Jovo Jovanović i Pave Lukač

Divno je bilo drugovati i sa Pajom i sa Mirom, a još uzvišenije
pojavljivati se s njima, sa storijama, na istim stranicama “Politike”
i “Oslobođenja”. Svako susretanje s njima donosilo je duhovno
bogatstvo, jer su obojica odisala enciklopedijskim znanjem
i šarmom, a bili su prepoznatljivi i po svojim neizostavnim
leptirušama.
Od nekoliko susreta sa Mirom, dva su mi ostala u posebnom
sjećanju. Kada je davne 1972. stigao sa Islanda, gdje je pratio
meč stoljeća Fišer – Spaski, rado mi je dao intervju, koji je bio
vezan ne samo za duel šahovskih matadora, već i za najavu
fudbalskog duela u Kupu evropskih šampiona između Željezničara
i Derbi Kauntija. Sjećam se, citirajući jednu Mirinu
rečenicu, tekst sam naslovio “U Derbi Kauntiju ne igraju neki
bogovi…”, ali zbog pominjanja bogova u naslovu, taj tekst morao
je ići na odobrenje glavnom uredniku kako bi dao blagoslov.
Drugi susret imali smo na Vrelu Bosne 1986, uoči meča za
Dejvis kup u Zetri između Jugoslavije i Čehoslovačke (dakle,
zemalja kojih više nema). Čehoslovaci su tada, predvođeni
Miroslavom Mečirom, slavili s maksimalnih 5:0, a ubjedljiv
poraz nije uspio da ublaži ni tada popularni Boban Živojinović.
Skoro tri sata ćaskali smo tada na terasi nekadašnjeg
romantičnog restorana, diveći se smaragdnim vodama Bosne.
Iz sabesjedništva sam saznao i koliko je Miro volio Sarajevo,
a posebno Vrelo Bosne. Jer, ma gdje bio i ma odakle slao svoje
već očaravujuće izvještaje, od Londona i Njujorka do Meksika
i Dar es Salama, nikada nije prepuštao zaboravu i rodni grad,
posebno onaj dio blizu današnje Druge gimnazije, gdje je i
rođen, kao ni vrelo rijeke koja je BiH darovala dio imena.
Prilikom povratka sa Vrela Bosne fi jakerom kroz Aleju,
desio se i jedan zanimljiv događaj. Izlazeći iz fi jakera, Miro je
u šali zapanjenom fi jakeristi rekao: “Molim vas, sada mi platite
vožnju, jer sve je bilo toliko lepo da vi meni treba da platite, a ne
ja vama…” Tek kada se u njegov ruci našla novčanica, fijakerista
je shvatio i da je sve to bila samo šala.
Nažalost, nema više ni Mire ni Paje, dvojice besmrtnika sa
leptirušama. Svoju plemenitu dušu Paja je ispustio juna 1988,
a dvije godine kasnije na put vječnog smiraja otišao je i valjda
najromantičniji novinar ovog podneblja – Miro, da tamo priziva
bogove sa Olimpa, ali i Davide i Golijate. Srećom, ostali su
njihovi zapisi, kao izvor nadahnuća i za buduća pokoljenja, dok
će Sarajevo uvijek moći da se ponosi i što je novinarskom svijetu
dalo dvojicu takvih velikana.
Radojčićev kolega i najslavniji britanski sportski novinar
možda i svih vremena Džefri Grin (takođe prepoznatljiv i po
leptiruši), jednom prilikom je, tokom fudbalskog prvenstva u
Meksiku 1970, očaran igrom Pelea i njegovih saigrača, zapisao:
“Teško je pronaći prave riječi da se opiše moje osjećanje o
brazilskoj igri. To bi bilo kao da se traži boja kako bi se opisao
vjetar…”
Slično bi se moglo reći i za lelujavi stil Mire Radojčića, koji
poput vjetra, i danas daje snagu novinarskim jedrima njegovih
poklonika i sljedbenika, ma koliko se to romantičarsko doba
žurnalizma sve više nepovratno primicalo svom sutonu, kao
prohujalom dobu…
Slobodan Stajić

objavljeno februar 2019

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.