”MAESTRO SA PETOKRAKOM…….”

piše Mišo Marić

MAESTRO S PETOKRAKOM

oskar danon
Kad ga zovnem u Bašku, na Krku, ne čujem kako Jadran
pod njegovim balkonom šumi piano, pianissimo; u slušalici
čujem simfoniju sa CD-a koju ne poznajem i drag glas koji
pamtim. Minulog septembra opisivao mi je Bašku i kameno
ostrvce Prvić preko vale, čije se boje i oblik pod suncem tokom
dana mijenjaju, govorio o prijatelju Dinku Milaciju, penzionisanom
brodskom radio-telegrafi sti koji mu priča o dalekim
morima a svako jutro svrati da vidi je li “pozabil dihat”. Kako
živi sam opskrbljen savremenim aparatima za reprodukciju
zvuka i mnoštvom video i audio snimaka koje je skinuo sa dva tv
satelita; “i dalje sam s muzikom i u muzici”. Početkom oktobra
veli da je još ljeto, posmatra djecu kako se kupaju, on ne može,
ali je radostan u njihovoj radosti. Zove da svratim, ili na viđenje
u Sarajevu 16. uz 70. godišnjicu Collegiuma artisticuma, veoma
mu se ide u Sarajevo. Predlažem susret u Londonu, u novembru,
gdje mu u La Benevolenciji pripremamo hommage.
– Bih rado – veli – ali imam jedan problem.
– Koji, druže Cigo?
– Meni je 96 godina.
Zatečen sam. Čuvam ga vitalnog i mladolikog iz posljednje
mirnodopske Svečanosti revolucionarne pjesme RTVSA na
spomen groblju žrtvama fašističkog terora, Garavice kod Bihaća.
Od prve u Bileći, radili smo sve. Bijah scenarista i urednik,
on dragocjen savjetnik. Stručnijeg i odanijeg pjesmi od Oskara
Danona, partizana-antifašiste s puškom, maestra s dirigentskom
palicom i kompozitora te pjesme na našim prostorima nisam
poznavao. Nije bilo. U susret pjesmi krenuo je iz okupiranog
Sarajeva 16. jula ’41. a gradu vratio 8. aprila ’45. Pa uvijek
iznova. Na Izbornoj skupštini Akademije nauka i umjetnosti
BiH 19. septembra ’08. rekao je:
– Osjećam se vrlo počašćenim što sam postao član ANUBiH,
pogotovo jer sam Sarajlija.
A 49. Internacionalni teatarski festival MESS 16. oktobra
’09. otvorio je video linkom (bubrežni bolovi ga spriječili da
dođe) kao jedini živi osnivač “Collegiuma artisticuma”, dalekog
pretka MESS-ovog. MESS mu se zahvalio “Zlatnim lovorovim
vijencem”. Vrijeme između je istorija. Nikad je časniju i nikad
časniji od Oskara i njegovih nisu sopstvenom krvlju pisali a
ljepše pjevali. Kad mu prenesem želju redakcije “Bosanske
pošte” da gostuje u novogodišnjem broju veli:
– Rado, ali ne sjedam za kompjuter, a telefonom ti je
skupo. Dosta znaš, nešto si bilježio, nešto ćeš još, a poslaću ti
autobiografi ju “Ritmovi nemira” koju sam izdiktirao Svetlani
Hribar, novinarki riječkog “Novog lista”, a objavio sarajevski
“Rabic” Gorana Mikulića ’05. Uzmi šta želiš, ako zafali pitaj.
Iz telefonskih razgovora, zapamćenja i s 540 stranica autobiografi
je nastao je sljedeći tekst.
– Rođen sam u Sarajevu 7. februara 1913. i odrastao u
Despićevoj broj 1, preko puta hotela Evropa. U goste su nam
dolazili pravoslavci, katolici, muslimani i nikada niko nikoga
nije pitao koje je nacije ili vjere. Većina tadašnjih muslimana,
pravoslavaca, katolika i Jevreja osjećala se Bosancima. U našoj
kući nije bilo važno ko je ko, jedino nam je bilo važno da nisu
fašisti… Pohađao sam Prvu mušku gimnaziju, u kojoj smo imali
sjajne lijevo orijentisane profesore: Jovana Kršića, Kalmija
Baruha, Stjepana Tomića, Antu Babića, Marcela Šnajdera…
(Završili od Jasenovca do Aušvica, P. A.) Pored obaveznog
gradiva, profesori su svoje đake uvodili u magiju literature,
pozorišta, slikarstva, muzike, pomagali nam da formiramo
pogled na svijet. Prvi jazz orkestar, “Bobby jazz”, osnovali
smo ’28. Imali smo saksofon i banjo. Svirao sam klavir. Moja
majka je svirala klavir, pa je u našoj kući muzika bila prisutna
od najranijeg djetinjstva. Muziku nam je u sedmom razredu
Prve muške gimnazije predavala Anka Ivačić, lijepa i mlada
profesorka, koja se kasnije udala za književnika Hamzu Humu.
U pjevačkom horu kome je dirigovala, svirao sam klavir sve dok
jednoga dana profesorka Ivačić nije zatražila da je zamijenim.
Tako sam počeo da “mašem”. Kasnije je s učenicama Ženske
gimnazije napravljen mješoviti hor, pa bismo preko ljeta odlazili
na turneje po bivšoj Jugoslaviji. Izvodili smo djela Mokranjca,
Slavenskog, Gotovca, Adamiča, recitovali Kranjčevića, Zmaja,
Šantića… U Makarskoj me čuo profesor praškog konzervatorija
i kompozitor František Picha i veoma se zainteresovao za
mene, došao kod mog oca i insistirao da odem u Prag i studiram
muziku. Tako sam ’33. upisao fi lozofi ju na Filozofskom fakultetu
Karlovog univerziteta, a na Državnom konzervatoriju,
kompoziciju i dirigovanje. Prag je u periodu između dva rata
bio metropola, okrenut i Zapadu i Istoku. Bio je pun jugoslovenskih
studenata koji su se brzo uključili u društveni i politički
život. Studenti su bili podijeljeni u dvije grupe: jedna je bila
socijalistička, druga prorežimski i nacionalistički orijentisana.
Pripadao sam prvoj. Poslije diplomskog koncerta s orkestrom
Konzervatorija odbranio sam doktorsku tezu i vratio se u Sarajevo
’38. Te godine sa studija iz inostranstva stigao je veliki broj
mladih intelektualaca, pa je grad odjednom živnuo. U okviru
Sarajevske filharmonije pijanistkinja Matusja Blum, balerine Ana
Rajs i Ubavka Milanković, likovni umjetnici Vojo Dimitrijević,
Ismet Mujezinović, Danijel Ozmo, Roman Petrović, inženjeri
Jahiel Finci, Emerik Blum, Šuica Salom, pisci Jovan Kršić,
Boris Kovačević, Boro Drašković, pravnici Pavle Goranin,
Mladen Cvitković, i drugi, osnovali smo umjetničko društvo
“Collegium artisticum”. Organizovali smo horske recitacije,
predavanja, multimedijske umjetničke večeri, izložbe… Nakon
sloma Jugoslavije, svi mi ljevičari okupljeni oko Collegiuma,
zbog tajnih policijskih spiskova na kojima su se nalazila naša
imena, morali smo u ilegalu. Razmišljali smo kako da se organizujemo,
kako da onemogućimo odvođenja ljudi u logore.
Gledao sam sarajevske Jevreje koji spuštenog pogleda, sa žutim
trakama na lijevoj ruci, obilježeni, hodaju ulicama kao sjenke.
Bio sam, priznajem, u strahu da me goniči ne prepoznaju, da
me ne uhapse i odvedu u logor zbog toga što ne nosim istaknuti
“znak svoje vjere”. Napustio sam stan, roditelje… Čim je
uspostavljena vlast Nezavisne države Hrvatske u očeve radnje
su ušli ustaški povjerenici, roditelji su protjerani iz velikog stana
u centru Sarajeva i živjeli kao podstanari kod jedne muslimanske
porodice koja ih je lijepo primila i omogućila da, preodjeveni u
muslimansku nošnju, izbjegnu ustaški pogrom i da se prebace
u Italiju. Odatle u Ameriku. Otac je umro u Detroitu, majka se
vratila i umrla u Sarajevu. Sahranjena je na Barama skromno i
bez vjerskog obreda. Teško sam podnio njenu smrt…
Nije čudo da su se gotovo svi članovi Collegiuma priključili
partizanima. Ja sam “otišao u šumu” 16. jula ’41. Sa lažnim
planinarskim legitimacijama koje nam je, preko svoje školske
kolegice, ovjerila moja djevojka Vjera Bonačić, na Crepoljsko
smo izašli taksijem Slaviša Vajner, Slobodan Princip, Hasan
Brkić i ja, a sačekali nas Avdo Hodžić, Branko Milutinović i
krojač Mento. Partizani kao organizovana formacija još nisu
postojali, pa smo sa Grujom Novakovićem, Perom Kosorićem
i Pavlom Goraninom, krenuli na Bijele vode. U početku smo
izvodili diverzantske akcije, minirali pruge, a onda polako
formirali partizanske odrede. Najprije sam bio zamjenik komandanta
Romanijskog bataljona, pa onda komandant odreda
Zvijezda. Ratovali smo i sanjali o slobodi. Sjećam se da smo moj
najbolji drug iz gimnazije, Pavle Goranin i ja, te ’41. u podnožju
Romanije na Radio Berlinu slučajno uhvatili Karajanovo izvođenje
Eroice. Kada je završeno, Pavle je rekao kako je siguran
da ću jednoga dana dirigovati Eroicu na beogradskom Kolarcu, a
on će sjedeti u publici i uživati. Nažalost, nije dočekao. Poginuo
je na romanijskim Bijelim vodama januara ’44. U partizanskim
jedinicama intenzivno se radilo na podizanju kulturnog nivoa
boraca. Postojali su pjevački i recitatorski horovi i dramske
družine. Izvodile su se pjesme iz Oktobarske revolucije,
Španskog građanskog rata i starih seljačkih buna… Kasnije sam
komponovao sam. “Romanijo visokoga visa”, “Ide Tito preko
Romanije”, “Pjesma bosanskih proletera”… Po tekstu Vladimira
Nazora “Drug Tito”, “Sve što j’ bilo pod pepelom”, “Pjesma o
pesti”… Poslije Pete ofanzive, od Rodoljuba Čolakovića sam
dobio zadatak da Nazora odvedem na sigurno. Nalazili smo
se u Mrkajićima, a moj zadatak je bio da Nazora dovedem do
Vrhovnog štaba. Nazor je bio bolestan. Pričali smo o ženama, ali
i o odnosu fi lozofa Šopenhauera prema njima. Osim mog ratnog
imena Cigo, Nazor o meni ništa nije znao. Mislio je da je to
skraćeno od Ciganin. Zbog toga je bio zapanjen kada je vidio
da ne samo da sam čuo za Šopehauera, nego i da diskutujem o
njegovoj fi lozofi ji. U jednom trenutku, misleći da ga ne čujem,
odmahnuo je rukom i za sebe prokomentarisao:
“Eh, šta ovi komunisti napraviše od Cigana”. Bilo mi je
smiješno, ali smo nastavili dalje. Sustigao nas je kurir i rekao
mi da Nazora vodim na Milan-planinu, gde se nalazio Vrhovni
štab. Tada sam prvi put vidio Tita… S Pozorištem narodnog
oslobođenja novembra ’43. dobio sam zadatak da spremim
priredbu povodom Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Iz
Splita su došli Ljubiša Jovanović, Mira Sanjina, Andreja Preger…
Nikola Hercigonja je sa dječacima i djevojčicama iz sela oko
Jajca napravio hor, a spremali smo i “Narodnog poslanika”. Bili
smo oduševljeni. Shvatili smo da se iz naše teške višegodišnje
borbe, stradanja i žrtve rađa nova država… U Jajcu sam dobio čin
majora… Jedno vrijeme ’44. s Pozorištem narodnog oslobođenja
boravio sam u Bariju, gdje smo davali priredbe u profesionalnom
“Teatro Piccinni”. Krajem septembra smo dobili naređenje da
se pripremimo za ulazak u Beograd. Zadužen sam da idem u
Narodno pozorište, da formiram hor, orkestar i ansambl koji
će izvesti svečanu priredbu povodom proslave Oktobarske
revolucije. Spremili smo Šestu simfoniju od Čajkovskog. Nakon
20. oktobra, Pozorište narodnog oslobođenja je davalo priredbe
tri puta dnevno – ujutro, popodne i uveče. Sala je uvijek bila
puna. Dugo nisam vjerovao da ću u Beogradu ostati da živim.
Mislio sam: tu sam privremeno, a uskoro ću se vratiti u Sarajevo,
nastaviti tamo gdje sam prije rata stao, obnoviti “Collegium
aristicum”… U Sarajevo sam odletio ruskim vojnim avionom 8.
aprila ’45. Sarajevo je bilo razoreno. Jedva sam čekao da vidim
Vjeru, djevojku u koju sam bio zaljubljen od prije rata. Njena
majka, strogih katoličkih nazora, nije bila oduševljena idejom
da joj se ćerka uda za “tambur-majora”, ateistu, ljevičara, još i
Jevrejina. Vjera i ja smo otišli za Beograd gdje smo se vjenčali.
– Maja ’45. pozvani smo kod Radovana i Vere Zogović na
večeru. Bili su Đilas i njegova supruga, Mitra Mitrović i trudili
da isprovociraju moju Vjeru aluzijama na njeno “buržujsko”
porijeklo. Ispitivali su je o životu u Sarajevu tokom rata, o
tome šta je radio njen otac, kako se držao. Bio sam zadivljen
mirom i dostojanstvenošću s kojim je moja Vjera odgovarala na
njihova nepristojna pitanja. Đilas je na kraju i mene potkrpio.
Navodno u šali, kazao je kako bi, zbog diplomata, ofi cira i
uglednih državnika, bilo dobro da se u Beogradu napravi javna
kuća u kojoj bih ja bio odličan direktor. To je, kao, trebalo da
bude nekakva duhovitost koja aludira na poznati Lenjinov stav o
teatru i glumicama kao lakim ženama. Na kraju večere na kojoj
je hrana bila izvrsna, ustao sam od stola, otišao u kupatilo i cijelu
večeru povratio…
Mitra Mitrović, Radovan Zogović i Stefan Mitrović su
pozivani na generalne probe i arbitrirali. Međutim, osim u dva
slučaja, tu nije bilo ništa dramatično. Zamjerka je bila da se u
“Ohridskoj legendi” veličaju selo i kulaci, pa su tražili da se
balet ne izvodi. Kao direktor Opere i baleta morao sam da odem
kod Edvarda Kardelja koji je intervenisao da se zabrana ne
donese… Radili smo Konjovićevu operu “Knez od Zete”. Sporna
je bila scena u kojoj, dok popovi pjevaju i vrše obred, knez
kreće u Italiju, a narod ga ispraća riječima: “Vratićeš se ti nama,
kneže naš”. Cjelokupno rukovodstvo sa Titom na čelu je prisustvovalo
premijeri, nikom nije smetalo. Ali me u pauzi pozvao
Đilas i najoštrije protestovao zbog scene koja, po njegovim
riječima, asocira na povratak kralja. Nakon toga, u novinama
je protiv Laze Kostića, pisca libreta i nas dugo vođena hajka
koju je prekinuo Krleža. Pozvan je da dođe, pogleda predstavu
i presudi. Sjedio sam pored njega. Kada je predstava završena,
Krleža je bio začuđen: “Ne razumijem šta je tim ljudima. Ovdje
nema ničeg spornog i to je jako dobro djelo”. Hajka je istog
trenutka prestala. Stalno govorim da stvari ne treba posmatrati
crno-bijelo. Sistem je bio takav kakav je, ali su uvijek bili važni
ljudi. Mene, znate, uvijek zapanji kada čujem da neki pjevač ili
glumac s kojim sam radio, danas govori o tome kako nije mogao
da uspije zato što nije bio član partije. U našem pjevačkom
ansamblu, osim Miroslava Čangalovića, u početku nismo bili.
Maja ’90. još uvijek sam naivno vjerovao da će se situacija
smiriti i da će doći do sporazumne konfederacije. Pa zaboga, 9.
novembra je srušen Berlinski zid. Na ruševinama je koncertirao
Mstislav Rostropovič. Valjda će i naši ljudi imati vremena da se
u miru rastanu i formiraju svaki demokratsku zajednicu samostalnih
država. Nisam vjerovao Miloševiću niti Memorandumu
SANU. Vjerovao sam Anti Markoviću… Aprila ’92. bio sam
pozvan na promociju monografi je o “Collegiumu aristicumu”.
Učestvovao sam i na mitingu na kome su se okupili građani
Sarajeva u znak podrške jedinstvenoj Bosni i Hercegovini.
Odjednom, s brda su na nas zapucali Karadžićevi snajperisti.
Pored mene je pala jedna žena. Bio sam užasnut. Kasnije, kada
sam vidio kako Sarajevo pod opsadom uporno demonstrira svoju
širinu, hrabrost i otpor pokušaju da ga unište i ubiju, nisam bio
iznenađen, zato što taj grad poznajem, u njemu sam rođen. Tom
prilikom sam ostao pet-šest dana. Izveo me prijatelj, nekadašnji
član hora u “Collegiumu”, partizanski general Džemo Šarac.
Ubacio me u posljednji vojni avion koji je poletio iz Sarajeva za
Beograd. Morao sam da se vratim, Vjera je bila teško bolesna i
užasno pogođena svim što se dešavalo u Jugoslaviji. Umrla je u
julu te ’92. Nakon njene smrti, napustio sam Beograd. Živim u
maloj kući koju sam naslijedio od Vjere u Baški na Krku”…
Priča Maestro kako je spokojan u Baški uz muziku mora i
sa CD-a. Kako voli rodno Sarajevo i sve gradove koji su bili
njegovi a onda kaže:
– Sarajevo nije više ono moje, ni Beograd, ni Zagreb, ni
Prag… ali Eroika, Peta i Sedma, Deveta, Bah, Mocart, Betoven,
Smetana, Dvoržak, Čajkovski, Musorgski, Maler, Šostakovič,
Prokofjev… ostali su uvijek isti. I moji. Za mene je uvijek, u svim
teškim trenucima i velikim životnim iskušenjima, profesionalni
rad bio spas i pribježište. On, i samo on, imao je moć da mi
vrati vjeru u smisao života… U starosti čovjek nekako nehotice
počne da razmišlja o svom životu. Javljaju mu se, same od
sebe i bez ikakvog naročitog razloga, slike iz davne prošlosti.
U poznim godinama valjda sam prvi put imao vremena da
se udubim u prošlost i tako, neprimjetno, mic po mic, počne
proces razotkrivanja mnogo čega što je godinama skriveno
u predvorjima i po mračnim ćoškovima čovjekove svijesti i
sjećanja. Ne odričem se svojih političkih uvjerenja, niti svoje
životne folozifi je, niti svog pogleda na svijet. Ne odričem se ni
svojih životnih stavova koji su, mislim, bili vrlo jasno naznačeni
u mom umjetničkom radu. Nemam nikakvu zadršku da kažem
da duboko vjerujem da je upravo antifašistički pokret jedan od
najsvjetlijih perioda u našoj novijoj istoriji. Zanimljivo je da
nam se u svijetu priznaje a na našim prostorima osporava… A
ko sam ja? Teško pitanje – još teži odgovor… Više ne znam ni
ko sam, ni šta sam. Vjerovatno i ja patim od takozvane jugonostalgije.
Svuda sam živio, radio po cijeloj Jugoslaviji.
To je bila moja domovina. Nje danas više nema!
Početkom novembra govorim mu da se u muzičkim prodavnicama
na Ostrvu mogu kupiti CD uglednih diskografskih
kuća Decca i RCA Victor sa djelima Čajkovskog, Smetane,
Dvoržaka, Stravinskog, Musorgskog, Rimski-Korsakova, Prokofjeva
na kojim je kao dirigent Londonskog orkestra Kraljevske
fi lharmonije potpisan Oskar Danon. Sjeća se prvog snimanja
u Londonu ’62. a sretan je, veli, jer mu je nekoliko dana bila
u posjeti Sonja Blum, kćerka njegovog dragog prijatelja iz
sarajevskih, praških i svih poratnih dana Emerika, kojeg zove
Imre. Sonja živi i radi kao neurohirurg u Njujorku. U Americi je
i Oskarova unuka Marija, čiji je otac dr Ivan Đurić, zagovornik
razumnog rješenja yu-krize, umro u Parizu ’97. kao izbjeglica.
Od polovine novembra telefon 051 856 455 u Baški ćuti.
Doprem do kćerke Maje u Beograd. Veli da ga je dovela s
Krka, smjestila u bolnicu, bubrezi otkazuju. Na Dan njegove
Republike, 29. novembra, londonska “La Benevolencija”
posvetila mu je audio video hommage. Pomogoh oko scenarija.
Sa realizatorom homagea, prijateljem Brankom Danonom
dogovorih da u februaru letimo na Krk. Strasno želimo da
velikom Maestru uručimo novogodišnji primjerak “Bosanske
pošte”, DVD s poklonjenja u britanskoj prijestolnici i čestitke
za 97. rođenadan. Nismo. Maestro Oskar Danon je utihnuo u
Beogradu 16. decembra te 2009.
Mišo Marić
Sarajevo moj grad

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.