”MOJI IGRAČI IZ MLADOSTI!”

piše Sead Pizović Kakrin (Sija)

MOJI IGRAČI IZ MLADOSTI!

Golmani: Cipe, Zaga, Krcko, Čusta

Bekovi: Čuna, Martin, Baka, Coka, Gogi, Pero

Pivoti: Izo, Trapavi, Sead B.

Krila: Nine, Ibe, Hefa, Sija

Trener: Šomi

Uprava: Čedo

Imam potrebu da zabilježim, a kako će sve to pisanje u konačnici ispasti i kakve će poruke ostaviti iza nas, to ne mogu znati. Samo mogu pokušati da što vjernije i objektivnije oslikam, ispišem naše zajedničko, sportsko provedeno vrijeme i zabilježim svakog od nas kako sam “nosio” sve ove godine u duhovnom, intelektualnom, ljudskom i sportskom smislu.

Opisujem period 1966. god. do 1975. godine

Živjeli smo u socijalizmu, komunisti na vlasti. Igralište u centru grada, znani FIS – može se kazati da je bio otvoren “24 sata”. Egzistirali su sportski klubovi na najvišem nivou takmičenja u tadašnjoj Jugoslaviji, s postignutim zavidnim rezultatima. Ti sportski  rezultati su po meni bili u “drugom” planu, jer je najmanje 60% do 70% igrača ozbiljno studiralo na sarajevskom univerzitetu i šire. Završavali su fakultete i vremenom se formirali u kvalitetne stručnjake u svojoj struci i raznim svojim profesijama, karijerama, pošteni ljudi, moralni, radni i prirodno druželjubivi.

U gradu  u FIS-u egzistirali su rukometni klubovi, košarkaški, odbojkaški, gimnastika, borilački i legendarna sala za ples i mogućnost mladih pjevača i orkestara za prve nastupe i predstavljanja. Nema šta – romantično vrijeme, a možda i ti mladi.

slika11

Naš rukometni klub “Mlada Bosna”, kasnije “Željezničar”. Kao igrači i tim, kada smo htjeli, mogli smo pobijediti svaki klub u Jugoslaviji, a znali smo se opustiti i izgubiti utakmicu od slabijeg tima i igrača. Čudan tim i igrači na momente. Nismo bili profesionalni igrači po primanjima novca. Tu i tamo dobijali smo neke stipendijice kao džeparac, ali smo znali trenirati za to vrijeme maksimalno, da ne kazem profi, i imali smo rezultate kao da smo profesionalci. Imali smo svoju publiku u FIS-u po ugledu na nogometni klub Liverpul iz Engleske, naravno, u mikrorazmjerima, a po kvalitetu navijanja: “You will never walk alone”, po mojim emocijama i sportskim percepcijama.

Pored svakodnevnih treninga, utakmica, putovanja po Jugoslaviji, turneja po Evropi, Njemačka, Španija, Belgija, Sovjetski savez, Mađarska etc, mi smo, vremenom, utkali mnoge trenutke i vrijeme provedeno u zajedništvu, uzajamnom  povjerenju, prijateljstvu, druženju koje sport može dati i daje u punom sadržaju i da to traje i poslije prestanka sportske karijere za sve nas.

Svaka odigrana utakmica u FIS-u, na otvorenom asfaltnom rukometnom igralištu, s drvenim tribinama i par visokih stabala jablana bila je priča i doživljaj za sebe, tako da je teško izdvojiti bilo koju odigranu utakmicu da je ponovo “proživljavam” pisanjem. To isto mogu kazati za sportsku dvoranu Skenderija, kada smo prešli na dvoransko igranje.

Recimo, evo jedne naše utakmice, ja bih je nazvao “utakmica inata i dokazivanja”  i mentaliteta upornosti, znanja igranja, uigranosti, hrabrosti i u konačnici povoljnog rezultata. Ta se sezona završavala i zadnju utakmicu igramo u Beogradu s “Partizanom”. Ako pobijedimo, “Bosna”, sarajevska, ostaje u prvoj ligi, a ako izgubimo, “Partizan” ostaje u prvoj ligi, znači biti ili ne biti za oba tima i mi odlučujemo koji će tim ispasti iz lige. Naravno, mi smo pobijedili i sarajevska “Bosna” je zadržala status prve jugoslovenske lige. Nekoliko mjeseci ranije, mislim da je bio početak januara, održavalo se Svjetsko studentsko rukometno prvenstvo u Švedskoj. Reprezentaciju Jugoslavije su,  uglavnom,  popunjavali igrači iz Sarajeva i imali smo nekoliko dana pripremne utakmice u Beogradu s Partizanom. Sjedio sam na klupi tokom pripremne utakmice i tadašnji trener Partizana obratio se selektoru Janezu (Snoj) dosta glasno, tako da sam mogao da čujem – zašto je selektirao ove igrače, recimo krila, iz Sarajeva kada on ima bolja krila u svom Partizanu.To me na momenat iznenadilo i, normalno, nisam reagirao iz pristojnosti. E, taj trener mi je dao motiv i dokazivanje da zaigram u punom zamahu i dokažem mu na terenu da smo mi bolja krila od njegovih, i u Beograda smo porazili Partizan. Njegova prepotentnost i bahatost ga je koštala izbacivanja iz prve lige. Cijeli tim je igrao maksimalno, mislim da je Krcko odbranio sedam sedmeraca (penala), ja sam se “bacao” kako dugo nisam i tim uvijek pobjeđuje.

CIPE – Publika na tribinama asfaltnog igrališta FIS-a, navijači grlati, simpatizeri kluba, uprava kluba i ini bili su kao neki konsultanti i uživali u analizama i ljepoti poteza igrača i rukometne igre i timskom duhu i timskoj igri. Tu sam čuo da je Cipe dobar golman,”specijalista” po kiši i klizavom asfaltu. Vjerovatno da je i bio za te kišne uslove uspješan golman, ali ja razmišljam da su tadašnji treneri i uprava u psihološku pripremu igrača za svaku ponaosob utakmicu “djelovali” na igrače psihološkom pripremom, pa i sugestijom, u koju vjerujem, ne samo u sportu, nego i šire u čovjekovom svakodnevnom preživljavanju i životu. Cipe je studirao Medicinski fakultet i bio dobar student. Specilizirao je hirurgiju i kao hirurg, do mene su dolazile vijesti od raznih pacijenata, uvijek je pomagao  pacijentima, ne samo profesionalno, nego i ljudski. To ide uz Cipeta. Danas živi s familijom u Kanadi.

ZAGA – Mlad, nisam siguran da je bio i punoljetan, a u tim godinama stati na gol prvog tima  bio je veliki uspjeh za njega i za klub. Imao je svoj stil branjenja i krasila ga je hrabrost, ozbiljnost, maksimalna požrtvanost, refleksi  i sve što mora golman posjedovati. Bio je timski igrač. Volio je sport i rukomet i imao je svoje mjesto među igračima i bio omiljen i poštovan. Studirao je na Prirodno – matematičkom fakultetu i po završetku studija, magistrirao i radio u Energoinvestu. Tokom godina igranja i putovanja, znalo se za dvokrevetne sobe i spavanje u hotelima da on i ja dijelimo sobu. Razlog jednostavan – bili smo dobri prijatelji i možda nenametljivi. Moram kazati da smo svi igrači bili jedan za sve, svi za jednog, prijateljski. Ovo govorim, jer nije bilo izdvajanja u našem timu. Danas dok zapisujem, Zaga je ostao isti profesionalac i pošten čovjek i dobar prijatelj. Živi u Sarajevu.

KRCKO – Krcko i ja smo ista sportska generacija. U našoj generaciji, u rukometnim sarajevskim klubovima bilo je nekoliko mladića, golmana, dosta talentovanih. Konkurencija međusobna, i Krcko se  nije baš odmah nametnuo odbranama. Čekao je svoju šansu i bio strpljiv. Kada je stao na gol, njegova golmanska karijera je svake sezone išla uzlaznom formom i, po meni, dosegao je u sami vrh tadašnjih jugoslovenskih golmana, pa i šire. Uvijek spominju jednog jugoslovenskog golmana, kao nešto najbolje i ja ga poštujem i cijenim, ali uvijek dodam da Krcko nije  nimalo slabiji golman i da je u istom statusu i vrhu kao taj “neki etalon izuzetnog  golmana”. Imao je dugu igračku karijeru. Pamtim, bili smo mladi, između ostalog, jedan naš razgovor s toliko uzajamne topline, povjerenja, iskrenosti i prijateljstva, koji se odnosio na naše privatne živote i normalno da smo bili upućeni jedan na drugog kao tim. Poslije, svako je išao svojim privatnim i profesonalnim životom, a ja sam u dvadeset petoj  godini prestao igrati. Završio je Medicinski fakultet i specilizirao hirurgiju. Bavio se i mislim da se i danas bavi naukom, odnosnom inovacijama u hirurgiji i postiže zapažene rezultate. S familijom živi u Sarajevu.

slika20

ČUSTA – Dobar i vrijedan momak. Nije on kriv što se pojavio i bio ista generacija s Krckom. Nasjedio se na klupi za rezervne igrače, ali ja dodajem – biti rezervni golman, kada je prvi golman Krcko, to je tako normalno i bez ikakvih sportskih frustracija. Poslije rata, otišao je s familijom u Ameriku da radi i živi. Završio je elektrotehnički fakultet, informatiku i odmah je dobio posao. Razbolio se i znao je da mu životno vrijeme istječe. To ljeto je došao u Sarajevo da se oprosti od sportske raje i, naravno, ostalih prijatelja i familije. Nije govorio o bolesti. Umro je u Americi.

ČUNA – Tokom bavljenja sportom i poslije u životu naslušao sam se od ljudi inih, vezanih za sport i mimo sporta o Čuni da me na momenat zbune i kažem – je li to taj s kojim sam igrao sve te godine? Uglavnom su to bile priče, dosjetke,  blago rečeno, u lošem kontekstu i ponekad jako ružne i zlonamjerne. Ne kažem da nije znao izletiti na okuci i impulsivno reagirati na svoju štetu, uprskati i srljati, ali ja sam poznavao i drugog Čunu s dušom, punog emocija, znao je biti prijatelj i iskren i vjerovao je u naše igračko prijateljstvo, kao da smo jedna sportska familija. To je tako. Znam da će možda neki reći – on je uradio to i to, ali mene isključivo interesuje suština, integritet i struktura ličnosti čovjeka. Detalji nisu zanemarljivi kao forma, ali suština je suština. Naš prvi susret na tribinama FIS-a. Imao sam sedamnaest godina. Sjedili smo i kaže, parafraziram – ja sam sada  kao vrstan igrač, a kada moje prođe i ti ćeš biti isto vrstan igrač. U tom smislu, ja sam mu vjerovao na iskrenosti. Mislim da mu je falilo malo mudrosti da prepozna licmjere, mutne tipove, koji su ga cijeli život opsjedali i u svakom smislu iskorištavali da se slikaju s njim i vide u društvu i drugim uslugama i intervencijama. To mi je on pričao. Kada je boravio na liječenju u bolnici otišao sam s jednim saigračem da ga posjetimo. Kratko smo se ispričali i on kaže da mora ići u krevet, ne osjeća se dobro. Prije nego je krenuo prema bolesničkoj sobi, moj drugar izvadi iz svoga džepa neku fotografiju i pruži mu da pogleda, kao bit će mu drago. Bacio sam pogled na fotografiju i prepoznao jednog tipa mutnog do beskonačnosti kako sjedi i grli Čunu. Čunina reakcija je bila da je fotografiju bacio daleko od sebe i s gađenjem na licu otišao put bolničke sobe. U tom momentu sam znao da je, ipak, prepoznavao te loše tipove koji su ga oblijetali nemilosrdno. Poslije nekoliko dana umro je u bolnici. Po završetku karijere, radio je u dnevnim novinama “Oslobođenje”, vodio je sportsku kolumnu. Umro je relativno mlad.

MARTIN – Upoznao sam ga u Trogiru, na mojim prvim zimskim priprema s klubom. Bio je u nekom smislu avangarda oko elektronske tehnike, tadašnjih  magnetefona, mikrofona, elektronike. Snimao je šumove talasa mora. Zašto i kako to i danas mi nije jasno, ali poštovao sam njegove potrebe, slušne, emocionalne, za odabir prirodnih morskih talasa, fonetike i tako. Igrao je sve bekovske pozicije podjednako dobro. Uvježbavao je šut s desnog krila”eret”, koji je dosta atraktivan za publiku i to je dobro izvodio. Poslije igračke karijere čuo sam da je otišao u arapske zemlje i trenira njihove klubove. Mislim da danas živi u Norveškoj i profesionalno se bavi rukometom, trener i pedagog mlađim uzrastima. Dobar momak i drug.

BAKA – I on je dosta vremena provodio u FIS-u i normalno da nas je rukomet zbližio. Mogu za sebe kazati da mi je bio iskreni jaran u tom periodu, ali i drugima, jednostavno, on tako funkcionira. Igrao je pozicije lijevog i srednjeg beka. Znao je igrati i bio je timski igrač. Neobičan i eksplozivan, brz u driblingu i pošten prema igri i igačima, jer kad se isprazni do daske na terenu, sam traži predah. Ekonomista po struci, radio je u “Unisu” i po penzionisanju  otišao na Jadran, na otok, da živi i radi s ribarima i maslinovo ulje da proizvodi.

COKA – Upoznali smo se kada sam prvu godinu proveo s prvim timom, a on je te godine prestajao s aktivnim igranjem i ostao je naredne decenije u klubu. Malo sam ga gledao na utakmicama. Igrao je srednjeg beka, plejera i dosta bio brz i znao je igrati lopte. Jednom, na nekoj utakmici, prišao mi je i rekao: “Zaposlio sam se u jednu kompaniju i ako ti bilo šta zatreba, dođi, ali samo ti, nemoj nikoga drugog”, izričito je vjerovao meni. Normalno da me dirnuo povjerenjem i nesebičnošću i nekog nepisanog sportskog, igračkog zavjeta da mi trajemo i poslije završenih igračkih karijera. Međutim, već tada sam znao i bio opredjeljen po mojim psihološkim, duhovnim principima da moram sve životne izazove, želje, ambicije, profesionalne izbore, privatne odluke  uraditi samostalno, sam. Coki sam bio iskreno zahvalan da mi je rekao da smo prijatelji, iako se to podrazumijevalo za obojicu. Umro je relativno mlad.

GOGI – Igrali smo skupa nekoliko godina. Ko bi rekao da od momčine kakav je  uvijek bio – nasmijan, s ustima punim bijelih i pravilnih zuba, ljepotan, kako su djevojke uzdisale, dobar prijatelj pun emocija za sve  ljude – da se neka sudbina, tragedija tako poigra s našim plemenitim Gogijem. Otac mu je nastradao politički kada je Gogi bio mlad. Najmlađi brat mu je umro s dvadesetak godina. Srednji brat se razbolio još u djetinjstvu.

Sin mi se rodio kada sam  prestao sa igranjem, tako da sam izgubio ona prisna druženja s igračima. Život melje i ide dalje. Novi ljudi, poslovi. Jedno popodne neko zvoni na vratima moga stana. Otvaram i ugledam Gogija. Malo se zbunih, ali instiktivno ga uvukoh u stan. Gogi odmah iz torbe vadi profesionalni  fotoaparat i pritom nešto govori što ja ne pratim i šutim. Moj sin, još beba u pelenama, leži na kauču i on slika li slika iz svih pozicija. Tad shvatih njegov razlog posjete i namjeru. Ostalo mi je pitanje neizgovoreno i dok ovo pišem, kako je saznao da sam dobio sina. Poslije nekoliko dana dao mi je slike u boji bez neke priče. On je uradio ono što je osjećao. Šta reći? To je Gogi!

Pisati o njegovim igračkim i sportskim kvaltetima nema potrebe, jer su mnogi to napisali prije mene. Gogi, neka ti je lahka zemlja. Sija

PERO – Igrao je na bekovskim pozicijama, gdje je bila žestoka konkurencija, tako da je povremeno igrao. Dobar igrač i momak. Relativno mlad je zavrsio karijeru rukometaša u našem klubu. Završio je studij elektrotehnike i radio u Energoinvestu u Sarajevu i Libiji. U Libiji je imao privatnu kompaniju gdje je i završio radnu karijeru.

IZO B. – Igrao je pivota. Bio je dobar rukometaš, vrijedan, savjestan i dobar drug. Relativno mlad je završio karijeru, jer se ozbiljno posvetio studiranju na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Po završetku studija, radio je u Energinvestu, gdje je bio menadžer uspješne organizacije. Danas s familijom živi i radi u Sloveniji.

TRAPAVI – Ista smo generacija. Bio je visok i jak momak. Zašto sam ga nazvao “trapavkom”? Vukao je noge kao da kliže po ledu i bez neke brzinske koordinacije nogu, ruku, pa i tijela. Kada ga pogledam u pokretu, stvarao mi je viziju trapavosti. Usto nije bio baš neki talenat i obdaren za rukomet, sport. Međutim, svojim treniranjem, radom i ozbiljnošću, izašao je u dobrog rukometaša i dokazao da se radom u sportu mogu postizati rezultati i biti igrač tima. To poštujem kod njega.

Studirao je Elektrotehniku i po završetku studija, radio je u Sarajevu. Danas živi s familijom u Australiji. Negdje sam čuo da se redovito javlja iz Australije igračima u Sarajevu, svojim jaranima.

slika16

SEAD B. – Bili smo istih godina (ja nekoliko mjeseci stariji) i iskreni prijatelji. Volio je sport i sa zadovoljstvom i uživanjem trenirao rukomet u klubu. Pošto je bio moj prijatelj i do kosti iskren i dobronamjeran i znao je moju privatnu relaciju ili status životni, tadašnji i u šali mi je rekao: “Sija, koja tvoja perspektiva za naredne godine, kao perspektivan privatni život?”, tako nešto. Tako sam se nasmijao. Bio je upravu, jer je znao moju tadašnju privatnu situaciju kod kuće. U toj mladalačkoj dobi, ja sam se toliko smijao da mi i danas nije jasno. U toj dobi bio je pametan i vrijedan. Pravni fakultet zavrsio je prije rokova i mlad imenovan za sudiju na sarajevskom sudu. Okušao se i u advokatskim vodama. Cijeli rat je proveo u Sarajevu s porodicom, suprugom i dva sina. Poslije rata, otišao je u Austriju, Beč, gdje i danas živi. U Beču su ga zaposlili na bečkom sudu, kao sudskog tumača, ako sam dobro napisao. Penziju će zaraditi, ali bečki sud neće prekidati s njegovim profesionalnim radom. To nešto govori.

NINE – Igrao je krilne pozicije. Visok i atletski građen. U odbrani je dobar dio posla odrađivao. Dobar drug i saigrač, spreman da uvijek pomogne. Završio je Ekonomski fakultet u Sarajevu. Imao je afiniteta u struci za upravljanje, menadžerske poslove i, koliko ja znam, bio jako uspješan profesionalni menadžer. Živi u Sarajevu, s familijom.

IBE – Igrao je na poziciji lijevoga krila. Dobre fizičke predispozicije za ovu poziciju, visok s izraženim skokom i preciznim jakim šutevima. Dobar momak i pametan. I on je relativno rano završio igračku karijeru. U sarajevskim dnevnim novinama Oslobođenje imao je redovnu kolumnu, istraživačku i stručnu o bosanskom, sarajevskom bankarstvu. Bio je čitan, stručno upozoravao da bankarski sistem Bosne bude održiv, samostalan i u tom smislu, koliko ja mogu dobaciti o bankarstvu. Umro je relativno mlad.

HEFA – Visok i dobro mršav igrač. Igrao je krilne pozicije. Bio je nekako prgav u igri i volio “zakuhati” s protivničkim igračima. Znao je igrati. Njegove želje su dosezale da bi volio voditi neku kafanu, čajdžincu ili tako nešto, i keš, živu lovu u džepu da zvecka. Umro je relativno mlad.

SIJA – U nekim ispisanom tekstovima pisao sam o mome igranju i nema potrebe da ponavljam. Moram spomenuti moju prekretnicu iz sportskog života u realan svijet i život, bukvalno. Imao sam punih osamnaest godina. U klubu sam bio standardan igrač i bio trener juniorskog tima, momcima mlađim od mene godinu do dvije. Klub je računao na mene i na duge staze. Tada dobijam poziv za mladu reprezentaciju Jugoslavije, jedini iz Sarajeva. Trebali smo odraditi sedmodnevne pripreme u Vinkovcima i ići na turnir u Mađarsku. Nastupale su reprezentacije Rumunije i Poljske kao četveroboj nacija. Selektor Janez (Snoj) upisao me u svoju knjigu za nastup seniorske reprezentacije za Olimpijadu u Njemačkoj za četiri godine. Svega sam bio svjestan. Završili smo pripreme, i mogu kazati za sve igrače iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije da su bili dobri, ozbiljni i pametni momci. Na zadnjoj večeri, jer ujutro smo putovali, dugo smo u hotelu razgovarali o predstojećem turniru i našoj igri. Igrač Partizana, zreo i pametan momak kaže: “Ja bih našu prvu postavu počeo s ovim igračima i poče nabrajati i moje ime prvo izgovori. Svi su saglasni. Tog trenutka sam znao da sam dobio najveće sportsko priznanje od svojih igrača i da sam u tom momentu dohvatio po meni vrh rukometa za moje godine. Taj trenutak je odlučio o mojoj sportskoj prekretnici u realan život. Još sam odigrao nekoliko sezona s polovičnim treniranjem i žarom da pomognem mom klubu. Od tada sam se predao učenju, studiranju, obrazovanju, pa dokle dobace moje mogućnosti. Nisam se pokajao i sada vidim da je prevladala mladalačka zrelost i “glad” za znanjem, obrazovanjem i, naravno, egzistencijom.

ŠOMI – Dugo je bio trener u klubu i, po mom mišljenju, imao je za naše tadašnje oskudne uslove egzistiranja kluba zavidne i dobre  rezultate. Moram priznati da je bio bilo koji trener umjesto Šomija, puno bi gore prošao, jer mi smo bili individualci, kao ličnosti stameni, obrazovani, samostalni, otresiti  i teško je takve igrače kontrolisati.

Poštovao sam Šomija jer je bio radin i ozbiljan i volio je novotarije rukometne igre i sporta podijeliti s nama. Jednom je rekao da ima trenera koji ne posjeduju nadarenost i talenat  i to nadoknađuju radom i upornošću i druga vrsta trenera su nadareni i talentovani i puno brže postižu rezultate. Ni danas nije mi jasno gdje je on sebe vidio ili je imao oboje, nadarenost, talena, rad i upornost. Bio je predan trener, ozbiljan, našao je sebe u sportu kao trener, pošten čovjek i dobar prijatelj. Mnoge generacije kojima je bio trener i danas ga rado spominju i poštuju.

ČEDO – Bio je naša zvanična i nezvanična uprava kluba, a danas se to kaže menadžer. Toliko je toga u zadnje vrijeme napisano o njemu da nemam hrabrosti pisati, jer su ga svi na neki nacin voljeli i poštovali kao čovjeka. Moram kazati da je njegov privatni život bukvalno bio posvećen sportu i našem rukometnom klubu i svim generacijama igrača. On je nas igrače usvajao i živio kao da smo mu najbliža familija.

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.