”JANUS SA TRI LICA!”

piše SLobodan Stajić

Bagdadska snoviđenja

„Poštovani, ja dolazim iz jedne arkadijske zemlje i jednog, isto tako, arkadijskog grada, gdje vladaju mir i demokratija, i gdje u slozi žive suniti sa šiitima, Turkmenima i Kurdima, a pripitomili smo i podanike Islamske države da s nama budu u harmoniji. Naravno, pitate se koja je to država i koji je to grad i šta nas je to tako usrećilo.

janus bog sa dva lica

Zemlja se zove Irak, grad je Bagdad, a usrećitelji su nekadašnji lideri SAD i Britanije Džordž Buš i Toni Bler, kao i britanska obavještajna služba. Zbog toga smo im, u znak zahvalnosti, na istom mjestu gdje je nekada bio ogromni spomenik u čast Sadama Huseina, podigli zajednički obelisk priznanja. I jedva čekamo da nam Buš dođe sa svog ranča, a Bler sa britanskih ostrva. A predložili smo da im spomenike podignu i na mnogim svetim mjestima na obalama Eufrata i Tigrisa.

Ovako bi, dragi prijatelji, glasila moja besjeda, kao Iračanina Mohameda, kada bih vam pričao bajke i kada bi bilo sve idealno na ovom svijetu, ali, pošto nije, sve je obrnuto.

Niti smo obećana zemlja kao u davna doba, niti ćemo više ikada to biti. Kao što ni zanosni Bagdad nikada neće postati arkadijski grad, jer to nikada nije ni bio, pošto je uvijek bio na vjetrometini.

Dva Vavilona

Nekada smo živjeli sa manje straha nego danas. Imali smo jednog diktatora, a danas se više ne zna koja struja tačno vlada i čiju stranu podršku uživa Nažalost, danas je nas, Iračana i znatno manje, gotovo milion je ubijeno, a više miliona izbjeglo, da bogalje i ne pominjem. Postali smo i zemlja udovica, jer tako je htio prokleti rat, iniciran „senzacionalnim otkrićem britanske obavještajne službe“, kako je to tvrdio Toni Bler, a u stvari falsifikovanim.

Optuženi smo za grijeh koji nismo počinili, jer nismo posjedovali oružje za masovno uništenje. To je isto kao kada bi optužili nekog čovjeka da je potencijalni ubica i trovač više ljudi, a dokaže se da je nevin. Ali, kada ga nevinog osudite i on poslije postane čovjek zvijer, uzaludno je kasnije kajanje. Tako je sada suvišno kajanje i kada se izrodila Islamska država, jer glavni krivci, koji su sve ovo izrodili, nikada neće odgovarati. Oni su nedodirljivi.

Gotovo smo uništili Vavilon, jedan od najvećih, ne samo naših već i svjetskih kulturnih dragulja, dok su rijetki preostali artefakti poslije tog bezumlja razneseni širom svijeta, pa se sada ponovo sakupljaju. Za Vavilon je vezano i više legendi, koje ću ovdje stopiti u jednu storiju.

Naši drevni preci, Vavilonci, poštovali su Sunce, Mjesec i pet glavnih planeta kao bogove. A potom su prešli da slave samo jednog boga. Bio je to Marduk, koji nam je, nakon pobjede nad boginjom okeanskih voda Tijamat, podario i nebesko i ovozemaljsko blagostanje, a na nebesima sam sebi sagradio svetilište i grad Vavilon, po čijem je uzoru izgrađen i ovaj naš ovozemaljski, sada nažalost toliko oštećen i uništen. Stoga sada prizivam nebesa da nam, bar zakratko, vrate onaj nebeski Vavilon, kako bi ga „stavili“ pored našeg uveliko ruiniranog i da svijet vidi šta je sve u stanju da uradi varvarska ruka. U stvari, da uništi.

Uzaludna pobožnost

Dakle, uzaludne su sve naše molitve i naša pobožnost ako se među vjerujućim nađe i jedan takav izrod. A nažalost, njih je toliko da poštenom svijetu zastaje dah. Šta se postiglo rušenjem Budinih kipova u Afganistanu, drevnog Vavilona u Iraku ili Palmire u Siriji? Ništa.

Da li „pobožni“ rušitelji odista misle da su time umilostivili Svevišnjeg? Možda i misle. Ali ako tako misle ti anahroni pimitivci, zašto se onda tako rušilački ponaša i savremeni čovjek? Zašto uništava gradove i ubija ljude bombama i osiromašenim uranijumom?

janus bog sa tri lica

Zašto neki od tih zapadnih hrišćana u vojnim uniformama pale svete knjige muslimana, a neke drevne narode nazivaju divljacima? Kao što je u Iraku činio „najsmrtonosniji američki vojnik“ Kris Kajl, snajperista zvani „Đavo“, koji se dičio što je ubio 255 „divljaka“! Zamislite, taj bivši rodeo jahač „divljacima“ je nazivao moje zemljake, a svako ko je obrazovan zna kada je u predivnoj Mezopotamiji nastala čudesna asirsko-vavilonska kultura, a kada ona kojoj je pripadao oholi Kris, kome će na jednom poligonu u Americi, 3. februara 2013, presuditi jedan isto tako oholi zemljak, Edi Rut, ratni veteran, kao što je bio i on.

Poput Krisa ponašali su se i mnogi drugi američki, britanski i čiji još sve ne zapadni vojnici. Preduga bi to bila lista, kada bi ih nabrajao, ne samo u Iraku već i drugdje, i stoga ću na ovom mjestu pomenuti još samo jedan zločin američkog narednika Roberta Bejlsa, u afganistanskom Kandaharu, kada je 11. marta 2012, u zločinačkom bijesu pobio 16 nedužnih Afganistanaca, dok je 17. žrtva preminula u bolnici. Uzaludna je bila i odluka tadašnjeg američkog predsjednika Baraka Obame da za svaku žrtvu porodicama odmah isplati po 50.000 dolara, a svakom ranjeniku po 11.000 dolara. Tim nesretnim ljudima, više niko nije mogao da oživi najmilije.

Užasi u Abu Graibu

A šta se tek dešavalo u zatvorskom mučilištu Abu Graib? Vjerovatno se svi sjećate onih potresnih fotosa, kako američki vojnici gaze ruke i stopala nagih iračkih zarobljenika, pa čak i seksualno ponižavaju, te sadistički na njih nagone razjarene pse. A da stvar bude užasnija, u tom sadističkom iživljavanju učestvovale su i pripadnice „nježnijeg“ pola, među kojima su bile i Lindi Ingland i Sabrina Herman.

Mnoge od tih bezdušnica pozvane su na odgovornost, neke i osuđene, uglavnom na blage kazne. A posebno se to odnosilo na Dženis Karpinski, general-majorku, koja je komandovala vojnom policijom u vrijeme najvećeg zlostavljanja u Abu Graibu. Da čovjek ne povjeruje, ali bila je samo ukorena i uskraćeno joj je dalje komandovanje, dok joj je generalski čin snižen u pukovnički!

Vjerovatno je tako dobro prošla, jer se tokom procesa branila da je „zlostavljanje bilo naređeno odozgo“, a naruku joj je išlo i to što je specijalna komisija Pentagona, prethodno, nakon provjere stanje u Abu Graibu, već oslobodila svake krivice sve te „odozgo“, sa komandantom američkih trupa u Iraku, general-pukovnikom Rikardom Sančezom na čelu. A ako bi se išlo dalje, po komandnoj odgovornosti, stiglo bi se i do samog predsjednika Džordža Buša i potpredsjednika Dika Čejnija, jer nisu bili protiv da se u iznuđivanju priznanja zatočenika koriste i surova sredstva, poput simulacije davljenja vodom!

Kazna, međutim, nije mimoišla Lindi Ingland. Osuđena je na tri godina zatvora, mada je maksimalna predviđena kazna za nedjela koja je počinila iznosila devet godina. Ali, dok je svijeta i vijeka, ostaće da svjedoči fotos koji je obišao svijet: kako za uzicu vuče nesretnog, poleglog iračkog zatočenika!

Neuporedivo blažom kaznom, od samo osam mjeseci, kažnjen je narednik amričke kopnene vojske Majkl Smit, koji je bio zlostavljač sa psima. A omiljen muj je bio crni belgijski ovčar bez brnjice!

Od brojnih užasa u Iraku, koje su donijeli Amerikanci, pomenuću još samo dva: pogibiju 41 svata, 19. maja 2004, na zapadu moje zemlje, u selu Makar al Dib, nedaleko od sirijske granice, kada je američki helikopter greškom gađao svadbenu kolonu, kao i stradanje cijele četrnaestočlane porodice, januara 2006, u gradu Baiji, na sjeveru zemlje, zbog „zabune“ američkih zrakoplovaca, kao i slučaj iz Hadite.

Ovi, kao i na stotine drugih tragičnih događaja za Džordža Buša su bili samo „izolovani slučajevi samovoljnih pojedinaca“ ili „nesretne zabune“! A ništa nije pomoglo ni to što je grupa uglednih američkih i njemačkih advokata podnijela tužbu protiv bivšeg američkog sekretara Donalda Ramsfelda, „glavnog projektanta američkog pakla u Iraku“. Jer, sve je palo u vodu.

Ipak, dovoljno je pročitati knjigu ispovijesti američkog dezertera Džošua Keja, pa se uvjeriti u surovost amričkih vojnika.

„Horovođa“ jauka!

Po ugledu na njih, i britanski vojnici su često prelazili svaku granicu normalnosti, što je šokiralo i ostrvsku javnost. Navešću vam samo slučaj nesretnog hotelskog radnika Bahi Muse, koji je, tokom ispitivanja u britanskoj bazi u Basri, mučen do smrti. Prethodno ga je, sa još devet „sumnjivih“ civila, zarobila Prva Kraljičina lankaširska regimenta.

Pozivajući se tada na izvještaj bivšeg britanskog sudije, ser Vilijama Gejdža, koji je vodio trogodišnju istragu, saslušavši 277 svjedoka, mediji su objavili zapanjujuću storiju, koju vam sada prenosim. Kao u srednjovjekovna doba, Musi je bila navučena kapuljača, da bi zatim uslijedilo 36-satno batinjanje i šutiranje do smrti, uz 93 povrede! A torturi je bilo izloženo i preostalih devet civila, dok su mučitelji, kako je sadistički priznao jedan od njih, kaplar Donald Pejn, uživali, a on je čak, kao „horovođa“, dirigovao jaucima!!!

Zar se može zamisliti užasnija scena i zar su mogli da budu nebudniji komandant te jedinice, kao i njen svećenik, otac Piter Maden, makar se pravdao „da je posjetio pritvor baš na dan Musine smrti“?

Britanski obraz spasao je tada časni ser Vilijam Gejdž, već samim tim što je objelodanio surovu istinu nakon istrage koju je pokrenulo Ministarstvo odbrane, a koje je i samo uputilo izvinjenje porodicama. Naravno, časnu ulogu odigralo je i nekoliko medija.

Sadistički „horovođa“ postao je i prvi britanski vojnik koji je osuđen za ratni zločin. Izrečena mu je zapanjujuće blaga, jednogodišnja kazna, uz otpuštanje iz vojske, dok su ostali mučitelji oslobođeni! Pejnov advokat je čak, bez imalo stida, izjavio da je njegov branjenik bio „žrtveni jarac“! Jer niko drugi nije odgovarao, pa ni nadređeni pukovnik Žorhe Mendonsa!

A dokle seže britanska pravda kada su u pitanju zločini vlastitih vojnika, neka posluži i sljedeća paralela: doktor Malkolm Kendal-Smit, poručnik Kraljevskog vazduhoplovstva, nakon što je odbio da se vrati na iračko ratište, dobio je osam mjeseci zatvora. Samo četiri mjeseca manje od ubice! Možda i zato što se usudio da kaže pravu istinu: kako se uvjerio, služeći u Basri, „da je invazija na Irak bila nezakonita, a ponašanje Amerikanaca imperijalno“.

Međutim, ni tu još nije bio kraj te bestidne priče. Ubrzo je „Sandej telegraf“ saopštio kako će grešni Donald Pejn najvjerovatnije platiti samo kaznu od 200 funti (300 eura) i biti vraćen u službu!

Da li se sve ovo uklapalo u scenarij „britanskog Ramsfelda“ i „jastreba“ Džeka Stroa, neka sudi vrijeme.

Oružje preče od hrane

Preostalo mi je, na kraju, da samo kažem: „Bravo, Velika Britanijo i bravo, Ameriko! Vi ste pravi uzori za ljudska prava i kako se čuva mir! Kako se poštuju međunarodne konvencije i postupa sa zatvorenicima! Vi ste jedini pravi usrećitelji pod kapom nebeskom i vi zaista treba da budete jedini istinski vladari svijetom! Vama treba da pripadne i više od 90 odsto svjetskog bogatstva, jer šta će Arapima ta opasna nafta, Rusima sibirski gas, a nekim afričkim zemljama uran?Treba opet vratiti vrijeme kolonija, jer tada su svi bili sretniji nego danas!Samo, ipak se

pazite, čuvajte se globalne halapljivosti. Jedna divna estonska bajka poručuje da veliki zalogaj razvaljuje usta. Ne bih želio da vam se to desi, jer to bi unesrećilo čovječanstvo. Bolje je da vi upravljate nama, nego mi, „divljaci“, sa hiljadugodišnjim kulturama, vama. Molim vas, ako vam smetaju, ukinute naše tradicionalne religije, kao i neke običaje, kako bi bilo više prostora za razne sekte! Tjerajte naše političare da što više izdvajaju za oružje, jer ono je nasušnija potreba od hrane. Uostalom, već se odavno pripremaju blagotvorne vitaminske pilule, koje će zamijeniti naše paganske, obilne obroke.

I molim vas, ne dozvolite da nam više onaj sjevernokorejski bucko prijeti stalnim ratom, neka se ugleda na vas, pacifiste!“

. . .

Govor mladog Iračanina ostavio je, bar do tada, najjači utisak. Bio je pun korisnih podataka, paralela, ali i ironije. Ali, šta mu je sve to vrijedilo, kada toliki Amerikanci i ne znaju gdje je Irak, niti gdje je bila drevna Mezopotamija, a gdje Vavilon, niti ko je bio Hamurabije, niti šta su bile „kuće mudrosti“, ali zato znaju gdje je svaka banka i berza, a mališani se još od malih nogu igraju ratnih video-igrica, gdje smo im mi meta. Uostalom, kao što se, prema specijalnim programima Pentagona, igraju i američki vojnici tokom obuke, prije odlaska na inostrana ratišta. Sve je tu isplanirano, od arapskih natpisa na zgradama do mogućih susretanja koja nose opasnost!

Posebno je na sve nas fustrirajuće djelovala „presuda“ Donaldu Pejnu za ratni zločin u visini od 300 eura? Pa, u većini normalnih zemalja svijeta toliko se plaća za neki bezazleni prekršaj.

Poznat je i bezbroj primjera gdje su Anglosaksonci pokušavali da zataškaju svoje zločine u Iraku, a mnogima je to i uspjelo, pa su čak i pohvaljivani za hrabrost! Ponekad bi, srećom, prava istina ipak izlazila na vidjelo, kao u slučaju zločina četvorice marinaca u gradu Hadita, gdje su iz osvete ubili dvadeset četvero civila, među kojima su bila i djeca, kao i jedna starica u invalidskim kolicima! Prvobitno su sve pokušali da zataškaju, navodeći kako se sve to dogodilo tokom „obostrane pucnjave“. Samo nisu mogli da objasne kako niko od tih nesretnih civila nije bio naoružan.

Nešto je drugačija stvar sa surovim plaćenicima iz firme „Blekvoter“, jer tu ima više pravde. Tako su četvorici „blekvoterovaca“, zbog zločina nad 14 civila 2007, osam godina kasnije izrečene neobičajeno stroge kazne za američke grijehe u Iraku: jedna doživotna i tri dugogodišnje robije.

Bagdadski lopovi

Uz sve što se dogodilo Iraku, strašna je bila još jedna istina. Poslije američkog „oslobađanja“

Iraka, u cijeloj zemlji, pa tako i u Bagdadu nastalo je neviđeno bezakonje. Horde pljačkaša otuđivale su ili uništavale blago neprocjenjive vrijednosti, staro i više hiljada godina. Stručnjak za mezopotamijsku kulturu Elonor Robson, sa Oksfordskog univerziteta, čak je izjavio da su drevni Bagdad tako poharale samo još mongolske trupe 1258. godine. A čak je ustvrdio i da su neki dragocjeni eksponati ukradeni i po narudžbi kolekcionara, te krijumčarskim kanalom preko Jordana i Izraela dospjeli do Švajcarske, a odatle distrbuirani širom svijeta, naravno najviše u Ameriku i zapadnu Evropu.

Sav taj bagdadski haos zbivao se naočigled američkih i britanskih „oslobodilaca“, koji su sve i zakuvali. Oni su već dugo vodili svoju igru, prvo neizmjerno podržavajući i naoružavajući Sadama Huseina, a zatim ga potapajući. Gdje su tada bili moćnici iz američkog Pentagona i britanskog Forin ofisa da dignu svoj glas protiv tog divljaštva, kako bi se bar zaštitio Bagdadski nacionalni muzej, gdje su se čuvali i artefakti rađanja civilizacije?

Nažalost, to je upravo bio sumrak civilizacije.

Poslije tog vandalizma, koji su dosta mirno gledali „civilizovani“ Anglosaksonci, oglasio sam se u „Oslobođenju“ komentarom „Bagdadski lopovi“. Pitao sam se da li rušitelji uopšte vjeruju u Alaha, a strani, uglavnom ravnodušni i pobožni „posmatrači“, u Boga.

Dugo u noć nisam mogao da se predam snu. Sjećao sam se i moje zemlje i uništenih spomenika kulture, što je, uz stradanje nevinih ljudi, bilo i najužasnije. Jednostavno, ratovi, poput sirena, prizivaju zločince i rušitelje, kojih nažalost ima svuda u svijetu. Istina, znatno manje nego običnog divnog svijeta, ali su oni moćniji, jer su gospodari oružja i podanici boga Aresa (Marsa

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.