KARIBI

piše  LJUBO PAVLOVIĆ

FELJTON U KOME SJEĆANJA NE BLIJEDE PIŠE LJUBO PAVLOVIĆ
K A R I B I
Uvodnu priču o Karibima posvećujem legendi medju brodovima na kome sam ploveći imao čast upoznati Karibe, na način koji se ne uči iz knjiga, već diretktno kako to samo život režirati može.
Pred sami ulazak u 21. vijek 1999 godine, sticajem okolnosti, plovio sam Karibskim morem na brodu SS Norway. Zvuči gordo i sa mnogo nade. Nije se uvijek tako zvao, originalno ime bilo je SS France, a ime Norway dobio je ulaskom u flotu kompanije NCL /Norwegian Cruise Line/. Želim pojasniti oznaku SS koja se nalazi ispred imena, radi o inicijalima Steam Ship, tj. Parobrodu. Ovo čudo od broda ne postoji više, izrezan je i vjerovatno istopljen za drugu namjenu, poslije godina plovidbe kao pojam luksuznog putovanja. Posebno od 1980- 2003 godine, kada nakon renoviranja, prelazi od linijske u luksuznu Cruise Ship klasu. Jednog nesretnog majskog dana 2003 godine u Luci Majami / Miami /, eksplodirao je veliki bojler na tom brodu, ubivši pri tome 8 članova posade. Niko od putnika nije stradao, srećom, iskrcani su samo par sati ranije po završetku sedmodnevnog krstarenja. Svi mogući pokušaji modernizacije, njegovog pretvaranja u hotel negdje uz obalu ili u muzej savremene plovidbe, nisu uspjeli. Prodat je u Aziji gdje je konačno završio u “bolnici” za vremešne brodove koja se zove “staro gvoždje”, neki kažu pod izgovorom da je imao previše azbesta u sebi.
Njegova gradnja počela je krajem pedesetih godina prošlog vijeka za potrebe modernijeg pomorskog prevoza putnika izmedju Evrope i Amerike. Brod je završen i ekipiran 1960 godine. Do prve velike trans-atlantske plovidbe obavljao je probne vožnje obalama evropskih mora i Atlantskog okeana, tačnije Kanarskih Otoka. 1962 godine uz veliko slavlje ispraćen je iz luke Le Havre do New York-a. Kuma je bila Yvonne de Gaulle prva dama Francuske, supruga predsjednika De Gola. Već naredne godine na put dug 12 dana, nosio je čuvenu sliku “Mona Liza”. Leonardova “ljepotica” do tada je stajala okačena o zid u stalnoj postavci muzeja Luvr u Parizu, čekajući priliku da i drugi ljubitelji umejtnosti širom svijeta vide ovo remek djelo. Sliku nad slikama čuvenog majstora Da Vincija, ovaj brod imao je čast dopremiti u SAD na promotivnu izložbu. Dogadjaj je privukao veliki broj javnih ličnosti. Ukrcali su se tom prilikom: Salvador Dali, Cary Grant, poznati kulturni radnici, pisci, pjevači i muzičari i naravno elita bogataša. Sav sjaj i svoju ljepotu pružao je putnicima dugo vremena, a statistika kaže da je skoro 300 puta plovio od Evrope do Amerike kao lajner/ liner/ po utvrdjenom plovnom rasopredu. Nakon toga, 1980 godine vlasnici dodaju još jedan sprat te je ovaj “velikan” mogao primiti oko 2.000 putnika, plus nekoliko stotina mornara i hotelskih radnika.
Iako sam do sada promijenio 11 brodova luksuzne klase, ni jedan nije ostavio utisak na mene kao SS”Norway”, kako su je zvali od milja. Kažem ona s razlogom, po prvobitnom imenu SS France i nadimku “Blue Lady”, predstavljala je i bila savršenstvo luksuza. Prvoklasna hrana uz vrhunske francuske kuhare, mnogo šampanjca i kavijara, otvoreni i zatvoreni bazen, dek za sunčanje, veliki bioskop i pozorište, spotski poligon, vrhunska muzika, kasino, da ne nabrajam dalje, zaista su ostavljali prijatan utisak. Inače na većini kruzera za većinu putnika najpopularniji dio je promenade deck, prostor za šetnju okolo broda, u krug. Tvorcima sjaja i glamura trebalo je vremena da osmisle šta učiniti sa ovom, preko 700 metara dugačkom “ulicom”. Uspjeli su široku stazu kojom su putnici šetali, pričali i slikali se, urediti kao dvije čuvene ulice u Parizu i Njujorku: Champ -Elysees sa jedne i Fifth Avenue sa druge strane, sa svim prepoznatljivim predmetima i naslovima prodavnica, čak reklamnim stubovima u starom stilu na koje su ljepljene plakate i obavještenja.

Longest Ship in the History
Slika ne može pokazati dužinu broda,ali ovo “malo plovilo” uz brod izgleda kao trajekt i prima “samo”450 putnika. Kada putnici završe ukrcavanje onda su ove brodice, a ima ih dvije, posebnim dizalicama sa hvatljkama, vraćali na pramac gdje su inače locirane. Rješenje koje u kratkom periodu preveze veliki broj putnika do obale i nazad.
Ovaj monstrum od broda, kako sam ga od milja zvao, imao je solidnu dužinu kao teren FK “Željezničar” na Grbavici, ali puta tri, da se našalim. Imao sam kabinu blizu pramca, a restoran gdje sam se hranio, nalazio se na samom kraju broda. Nije bilo jednostavno više puta na dan ići, gore dole do barova i kafea, ili naprijed nazad u Dinning Room, gdje nalazio restoran gdje jedem. Da si ne bih komplikovao život rentirao sam bicikl . Kada mi je bilo mrsko hodati, hvatao sam se dvotočkaša. Nisam izmislio ništa novo , bilo nas je dobar broj ,pedalanje tek par minuta.
Odkuda ja na brodu? Duga priča , pokušaću je objasniti. Moram priznati nisam imao dužu plovidbu od one trajektom na relaciji Ploče-Trpanj. Da mi je tada neko rekao kako dolazi vrijeme u kome ču oploviti svijet i preći stotine hiljada nautičkih milja, slatko bih se nasmijao. Desilo se ipak. Propao je pokušaj posredovanja za jedan kvalitetni mjuzikl “Sarajevski Krug” u Americi i Kanadi, gdje sam kao pomoćnik izvršnog producenta za inostranstvo, probao naći angažman ili finansijsku pomoć. Našao sam , ali kako to već biva u medjuvremenu projekat je, kako mi je rečeno, ustupljen kupcima za pristojan iznos. Ni izdaleka koliko je realno koštao i vrijedio. Malo razočaran, hodao sam dugim ulicama Vankuvera, sa ne baš mnogo novaca u džepu. Išao i razmišljao šta mogu raditi u bijelom svijetu da sebi i porodici obezbijedim pristojan život. Odgovor je došao nenadano na ulici, ako si na prvoj strani iste. Slučajno se desilo da budem na onoj gdje u izlogu velikog muzičkog centra “Tom Lee”, stoji oglas za audiciju na poslovima u entertainment departmanima / odsjek za zabavu i programe/ Cruise Ship Industry. Da sam bio na drugoj strani ulice pojma nemam kuda bi me “luda” pamet odovela. Primali su muzičare na više pozicija. Obzirom da sam u bivšoj zemlji stekao solidnu reputaciju kao rok bubnjar u nekoliko poznatih muzičkih grupa, te iza sebe imao uspješan period organizacije koncerata u Domu Mladih KSC Skenderija, pomislio sam da je oglas krojen za mene. Dakle, evo me buljim u izlog, pa ako sam izgubio svaku šansu za posao na zemlji, zašto ne proći test kvaliteta u oblasti koju volim i znam makar i na moru. Priznajem neskromno, uspio sam i ostao u toj industriji skoro punih osam godina. Svega je bilo, dobrog i lošeg, više lijepog nego ružnog, ali potpisujem da je period plovidbe nešto najljepše što mi se u životu moglo desiti.Tek sada sam svjestan. Ratni period iščašio je sve mogućnosti za preživljavanje i počeo lomiti već načeto zdravlje. Otvorila su se vrata ogromnog plavetnila i propustila me u svijet do tada nevidjenih ljepota. Želim ih podijeliti sa vama.
Početkom prve plovidbe kao da nešto nije štimalo s mojom percepcijom okoline. Uopšte nisam bio svjestan lijepih krajolika pored kojih smo plovili, mora sa predivnim spektrom plave i zelene boje, impresivnih zalazaka sunca, prirodom kakvu rijetko imamo mogućnost vidjeti. Bilo mi je svejedno samo da radim, izgubio sam osjećaj za lijepo. Vjerovatno posljedica ratnih zbivanja. Drugi ugovor dobio sam na ovom brodu, istinskoj legendi mora i okeana. Rekao sam u uvodu njegovo ime “Norway”. Prošao je mnogo toga, lijepog i ružnog. Dobro smo se upoznali i zavoljeli, puna tri mjeseca koliko mi je trajao ugovor. Pratio ga je maler požara, više njih desilo se tokom skoro 40 godina plovidbe, a i nama se desio. Ni jedan ga nije uništio do kraja, ali jeste doveo do situacije u kojoj nije isplativo investirati u staro, ostalo sam opisao.Taj starac sa ženskim imenom u podznaku, vratio me je u realan svijet i probudio u meni nakon dužeg vremena, osjećaj za lijepo. Sve se desilo u jednoj ne baš prijatnoj situaciji, koja skoro da je postala tragična. Negdje na sredini Karipskog mora, gdje dubina dostiže preko 7 hiljada metara, kasno u noći, zaspao sam umoran od svega. Čudan osjećaj kako nešto nije uredu, natjerao me da otvorim oči. Ništa nisam vidio, mrak i muk. Stvarnost ili san? Probudila me čudna tišina bez ikakvog zvuka. Shvatio sam, motori ne rade, nema njihovog ravnomjernog ritma koji uspavljuje. Hladan znoj me oblio. Znao sam da nije dobro biti na otvorenom moru kada su motori u kvaru, onda valovi preuzimaju svoju igru. U takvim okolnostima brod nema kontrolu. Kao da smo u grobu živi zakopani. Tišina je nagovještavala nešto loše , možda biti ili ne biti. Ukočen od straha nisam znao šta se dešava, kao ni koliko vremena ovo traje. Da li tonemo? Sama pomisao na dubinu iznad koje plovimo izaziva jezu.? Na svim vježbama kažu, fosforescentne folije koje blago svijetle u tami, postavljene su u trakama pri dnu i sredini prostorija radi orijentacije za slučaj evakuacije. Ovisno o tome čime smo ugroženi: vatrom, vodom ili eksplozijom. Dakle, tanano svjetlo treba biti vidljivo u mraku kao diskretni pokazatelj gdje si i koji je pravac. Skočio sam iz kreveta tražeći, ništa nisam vidio, ali jesam osjetio kada su me “opalila” vrata koja je naglo otvorio kolega iz susjedne kabine. Direktan udarac u glavu vratio me u stvarnost. Napipao sam i čvorugu i zid izvan prostorije. Ukazao se lagani tračak onoga o čemu sam govorio, fosforno g…Više ne vidiš, nego što vidiš s njim. Sve ti je džaba, ako si u panici. Još sam sazrijevao kao pravi moreplovac. Obojicu nas je trznuo snažan glas sa ozvučenja. Nikakav alarm, diretktno obraćanje kapetana na engleskom jeziku: “poštovani gosti, imali smo malu havariju, požar i eksploziju manjeg obima, nastalu pregrijavanjem bojlera u prostoru gdje se priprema hrana. Činimo sve da situaciju dovedemo u normalno stanje. Interventna ekipa već je na zadatku saniranja posljedica. Na žalost, bili smo prinudjeni preventivno isključiti sve izvore električne energije, pa i one koji su u ispravnom stanju. Ko želi može nastaviti spavanje bez brige, more je mirno, plutamo. Ukoliko ne otklonimo kvar u roku narednih 12 sati, bićemo primorani pozvati remorker koji će nas odvesti do najbliže luke. Sve putnike koji nemaju namjeru ostati u krevetima, pozivam da nam se pridruže u centralnim dijelova broda, gdje sam već izdao naredbu da se putnici ponude najboljim izborom hrane i pića bez ograničenja. Agregati u tim prostorijama već su stavljeni u funkciju. Izvinjavam se na nelagodi izazvanoj kvarom i ponavljam: situacija je pod kontrolom, vi ste bezbjedni “. Čuj nastavite spavati, šta to priča kapetan kao da je neki “vatle”, što bi mi rekli. Što se tiče plovidbe i brodova, neprijatelj nisu talasi, nego vatra koja, ako onesposovi rad motora,nereća je na vidiku. Osam spratova istrčao sam kao na atletskoj stazi, a ne na stepenicama koje vode vertikalno uvis. Služe posadi kojoj je u vanrednim situacijama, to najkraći put ka višim, palubama. Penjao sam se kao da bježim sa dna mora, najvećom mogućom brzinom. Na promenada deku , turisti tj putnici već su se zaglavili, ne znaju gdje će,”k’o muhe bez glave”. Srećom momci su dobro odradili posao, sve je krenulo svojim normalnim tokom, brže nego sam mislio. Zora je svitala, rasvjeta proradila , a mi se lagano počeli povlačiti pod jorgan planinu. Nakon obilne količine hrane i pića teže se tone u san , ovaj put smo kao klade pali, svako na svoj krevet i u zraku već spavali. Kako ? Od straha, stresa , eto od čega. Još jedan detalj, imao sam osjećaj da moj “brodić” ispušta nešto kao škripu koja mi se smije u lice, samo meni namijenjeno. Izdrži i preživi kao i do sada “imao sam ja tih iskustava pa mi ništa ne fali”.

Dinning room
Mali predah za stomak.
Neprijatno iskustvo, ali korisno iskustvo, pogotovo kada se pretvori u rutinu. Čovjek ga stiče u teškim situacijama. Ono mu pomaže preživjeti u najtežim okolnostima; požarima ratu, teškom planinskom terenu, zimskim uslovima, na brodovima tokom oluje i sl. Kada si miran i staložen u opasnoj situaciji, što nije lako naučiti, stiče se sposobnost kojom se umanjuje mogućnost povreda ili još većeg stradanja. O svemu tome biće rječi u ovom feljtonu koji sam dužan prijateljima, čitaocima, a i samom sebi. Ako ništa, da me podsjeti gdje sam griješio i kako sam možda mogao bolje reagovati. Nakon požara na mom brodu i realno opasne situacije, ništa više nije bilo kao prije. Vratila mi se želja za preživljavanje, a s njom i stari osjećaj za lijepo. Počeo sam raspoznavati nijanse mora, opijajući zrak i predjeli koji su ovdje najljepši. Ozdravio sam i jedva čekao luku da se uhvatim telefona, a tada je to predstavljalo poseban doživljaj. Trebali su sati samo da uspostaviš vezu i čuješ svoje najmilije. S kraja na kraj svijeta, neka traje “bal” kao i priča bez kraja. Koštalo je, ali šala na stranu nalazim se u St. Thomasu gradu-ostrvu, koji je osmislio lično Rockefeller .Doduše na uličnom telefonu, tada nije bilo “lavaboa”, pardon likvidnih telefona u koje moraš “umakati” prste da bi uspostavio vezu. Samo nas je mjesec dijelio do ulaska u 21. vijek.

norway 9 - Copy

Obilje hrane, udobnost, ugodan ambijenat i zanimljive destinacije, osnovna karakteristika krstarenja.

NCL Island-Bahamas Great Stirrup Cay
Tipično ostrvo na Karibima, Great Stirrup Cay Bahamas – u privatnom vlasništvu kompanije NCL, na kome se pristaje jedan dan krstarenja i uživa u kupanju, hrani, igrama i sportu. Ovdje sam iz punog glasa navijao za Želju i Sarajevo, ali me niko nije razumio.

Sport club band
Jedna od muzičkih grupa u “Sport Klubu”gdje sam često gostovao .Na brodu je bilo više izvodjača, voklanih solista, komičara i drugih umjetnika.
Sjećanja i zapisi idu dalje, navešću neka od imena. Karibe kao temu tek sam načeo kao uvodni dio u sve što slijedi. Pisaću o ulaznim iili izlazni vratima tj Panamskom Kanalu, Kajmanskim Otocima carstvu i poreskom raju kako ga od milja zovu, Jamajci, Portoriku, Antilima gdje su mnoga poznata i nepoznata ostrva, nizu koji tvori Grenadine, o vulkanima koji su u tom okruženju. o Martiniku i malom mjestu St.Pierre, gdje su početkom 20-tog vijeka stradali svi stanovnici i samo jedan preživio, nakon iznenadne erupcije vulkana Mont Pelee. Potom dolazi sjeverni dio Južne Amerike sa Venecuelom, Panamom tj., Panamskim Kanalom i Kolumbijom, izgubljenim ostrvima San Blas kojih ima koliko i dana u godini, a svako je manje od broda….da se našalim, kao i ljudi koji tu žive. Da li se na tom mjestu rodila priča o Guliveru i njegovim putovanjima? Naslonjena na obale J. Amerike su holandska ostrva Aruba, Curacao i Bonaire. Ako vam ne dosadi provešću vas cijelim putetm kroz Panamski Kanal, zatim Nikargvu, Kostariku, Gvatemalu, Meksiko gdje se mogu naći nepoznati detalji o mnogim mjestima duž plovidbe, ući u Sea of Cortez i vidjeti metalnu crkvu koju je izgradio Ajfel za veliku svjetsku izložbu, te kako se našla u ovoj zabiti Meksika. Neću preskočiti mjesta SAD-a od San Diega, L.A., SanFranciska do Astrije, zatim obala Kanade sa Vankuverom, posebno čuveni Seymour Narrows, uski morski prolaz, gdje je potrošeno više dinamita nego u II svijetskom ratu kako bi se prokopao bezbjedniji prolaz za brodove i skratio put do Aljaske, nezaobilaznog dijela ovog feljtona. Kada smo kod Aljaske, zašto ne reći nešto o Yukon-u o kome se malo zna , kao i zlatnoj groznici koja je vladala u tim krajevima. Ako mislite da je to sve……nije. Onda se prebacujemo u Meksički Zaljev gdje ću pisati o Maya indijancima i piramidama . Opet ćemo kroz Panamski Kanal do Tahitija, a onda nastaje “ludilo” koje se zove Tahiti, Tahiti Iti, Bora Bora, Moorea i još nekolicina ostrva. Oni se zovu Francuska Polinezija, medjutim njihov dio, Marquesas Islands, gdje sam otkrio grobnice Pola Gogena i Žak Brela, moji su favoriti. Konačno za kraj čeka nas put do Havaja. Vulkane , glečere, jezera takodjer neću zaobići, kao ni interesantne ljude koje sam imao sreću i čast upoznati tokom putovanja. Neki su dobro poznati, a sa nekima sa se propisno obrukao, kao npr. sa D. Bekhamom. Dosta nabrajanja vrijeme je za nastavak pisanja.

Fotografije privatni album Ljube Pavlovića!

septembar 2019 napisao  Ljubo  Pavlović

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Comments are closed.