NOVI PRILOZI ZA LIK I DJELO FILDŽAN LIGE

MIRZA  HASANEFENDIĆ

NOVI PRILOZI  ZA LIK I DJELO FILDŽAN LIGE

-davno-vremenska verzija ”Sarajevskog idola”

–  JNA i  ”Fildžan liga”

Gledam ponekad na televiziji vrlo popularne emisije poznate pod nazivom ”Canadien idol”  i ”Star academy”. Mladi žele postati slavni i bogati najčešče pokušavajući da prave karijeru pjevanjem ili glumom kroz te selektivne emisije.

U doba moga djetinjstva nije bilo takvih emisija, ali to nikako ne znači da i mi nismo imali neku svoju formu ”idola našeg vremena”. Da bi bio faca u raji, neka forma lokalnog idola, bile su tri mogućnosti; 1.da dobro igraš lopte (tj. fudbala u lokalnom žargonu), 2. da imaš srca za ”marisanu” i 3. Da dobro sviraš gitaru.

Za prvu poziciju su te svi volili,a pomalo ti i zavidili,a za drugu su te se mnogi bojali. Ove dvije stvari su bile cjenjene od muške raje, a treća dobro sviranje na gitari bila je cjenjena od ljepše polovine naše mladosti.

Mnogo se je držalo do dopadanja našim ”curicama” u tom pubertetskom peridu života,a i mnogo kasnije, ustvari iskreno govoreći skoro cijelog života.

Te godine su bile doba zlatnih fudbalskih talenata. Fudbal se igrao svagdje u gradu na svakom slobodnom kvadratnom metru, jer ulice još nisu bile okupirane automobilima.

Ja sam, kao dijete, volio najviše da igram ”lopte” na današnjem (i tadašnjem) parkingu ispred dom Armije, u parku (na travnjacima) ispred ekonomije, oko Prve gimnazije, na malom crnom šljakastom igralištu ispred studentske menze (na mjestu današnje opštine Stari grad) i na maloj pijaci poslije podne (na mjestu današnje zgrade Svjetlosti).

Prolaznici i studenti su se redovno skupljali, navijali i gledali fudbalske talente koji su se nadali da će jednog dana istrčati na zeleni tepih Koševa ili Grbavice. Bilo je tu mnogo talenata, braća Kostić, Hare Kočić Kočo  (legenda dubrovačkog GOŠK-a), Talajić, Hodža legenda FIS-a, Mašić, jedan dobar igrač zvani ”Svrbiguz”, itd.

Najveći ljubimac publike bio je jedan mali rom (ili ”cigan” kako se to tada govorilo bez namjere vrijedjanja) zvani Pele, koji je bio virtuoz sa loptom, koji je obarao protivnike driblingom. Bio je nježne fizičke konstrukcije, pa su ga fudbalski grubijani vrlo često obarali ”prljavim uklizavanjem”, što je izazivalo gnjev prisutnih studenata, pa je ponekada ”malo falilo” da igrači ”mesari” dobiju ”degenek” od publike.

Nažalost, možda zbog toga, Pele nije nikada istrčao na zeleni tepih velikog stadiona, što je velika šteta.

U parku pred Ekonomijom, nije bilo dozvoljeno igranje fudbala po travnjacima, pa je mnogo dobrih utakmica ostalo nezavršeno, jer bi se pojavljivao drug ”zeleni” tj parkaš, koji je na taj način uništio mnogo naših ”derbija”.

Djeca su brzo rasla i dolazio je važan momenat u njihovom životu, odnosno dan kada se išlo na selekcije na Koševo ili na Grbavicu, da bi se postao pionir FK ”Sarajeva” ili FK ”Željezničara”.

To je bila neka davnovremenska verzija sarajevskog idola, a vjerovatno je bilo tako i drugim gradovima.

Bio je to dan radosti i nade za neke mališane, a za druge je bio dan tuge i oproštaja od snova o ”huku” tribina velikih stadiona, jer njihovi snovi su ”umrli” na šljaci pomoćnih stadiona Koševa ili Grbavice.

Na šljaci koševskog stadiona djeca su igrala u grču, pod budnim očima izborne komisije trenera podmlatka FK ”Sarajevo” Mladena Stipića i Lale Živkova. Mali igrači su sa žudnjom očekivali magične riječi, pune neopisive radosti, trenera sa ograde: ”Mali, dodji u utorak na trening”. (Nije mi poznato, ali je vjerovatno isti princip bio i na Grbavici)

Oni koji nisu pozvani ”u utorak na trening” bili su svjesni da od ”navijačkog eha” velikih stadiona nema ništa, pa su se razočarani okretali ka ”Fildžan ligi”, daleko od novinarskih pogleda, a tako blizu srca navijača, bliskih osoba iz njihovog svakodnevnog života.

A Fildžan liga je bila nezaboravni spektakl pod otvorenim nebom u kome su učestvovali svi ravnopravno; fudbaleri, uprave klubova, navijači, sudije i svi skupljeni na ogradi igrališta. Bila je to nedeljna radost za srce i oči hiljada Sarajlija.

 Jedna od većih legendi Fildžan lige,a i poznata sarajevska faca, bio je Boro Trajković zvani Boro Karanfil. Plavokosi i korpulentni Boro bio je skoro cijelu karijeru centarfor u FK Sedreniku, a jedno kraće vrijeme igrao je u FK Partizanu.

Boro je inače, osim kao fudbaler, bio poznat u gradu kao taksista koji je uvijek imao najnoviji mercedes. U njegovom taksiju sam FK SEDRENIK (BORO DRUGI SA LIJEVA)    vidio, još davne 1969,  prvi mali TV u automobilu koji je omogućavao da putniku da gleda TV program ”uživo”. Uvijek je imao luksuzne presvlake i besprijekorno čisto auto. Ovo je dovodilo do neobične situacije, da ljudi na štandu u Kralja Tomislava čekaju pozadi da Boro dodje na štand, dok su ostali slobodna taksi vozila čekala nešto niže mušterije. Boro je poslije treninga vozio besplatno fudbalere Fildžan lige u grad.

Pored taksija, Boro je bio poznat i kao vlasnik poznate cvjećare u ulici Kralja Tomislava. Bio je legenda FK Sedrenika i obljubljen medju njegovin navijačima, iako je bio daleko od dijela grada zvanog Sedrenika, čiji je to bio klub.

Boro je bio brat tragičnog stradalog legendarnog rukometaša Koketa Trajkovića.

Usput, sjećajući se FK Sedrenika, nije naodmet sjetiti se dobrih igrača istoimenog kluba; centarhalfa Alije Pušine, golmana Čenge i vrsnog ”veznjaka” Ede.

U FK Partizanu, bio je jedan igrač velikih ljudskih i igračkih kvaliteta, čiji je lik ostao u sjećanju ljubitelja Fildžan lige. To je bio Beko Arnautović, veliki znalac nogometne igre, čiji su driblinzi, šutevi, dugi pasovi i sportsko ponašanje ostali u memoriji navijača.

U toj zlatnoj generaciji FK Partizana treba se sjetiti i imena Ahmeda Dautbegovića, Dragana Stevandića, Tahira Kadrića, Emira Hodžića, Peke Markovića, Ismeta Grbe…..

Na fotografiji Beko Arnautović i Dragan Stevandić (Foto Nune Arnautović)

Igrači Fildžan lige nisu bili poznati samo po fudbalu, bilo je tu i drugih dogadjaja koji se pamte. Tako su na jednoj utakmici igrači ”izbunarili” sudiji iz zadnjeg (tzv. guznog)džepa kartone, pa kada je isti htjeo da kazni grubu igru, uhvatio se za džep, a kartona nigdje. (po sistemu ”Dže je ba ono nestalo?”).

Kao svaka liga koji drži do svog ugleda, tako je i Fildžan liga imala svoju psihološku propagandu koja je služila da se protivnički neiskusni igrači isprepadaju. U toj propagandnoj igri bila su primjenjivana dva stila ”prepadanja” protivnika; gradski i prigradski (provincijski).

Za one koji ne znaju, a da bi mogli shvatiti ovu priču, treba reči da je ograda u Fildžan ligi bile dva metra od aut-linije igrališta na Koševu, a na Grbavici navijači su često stajali odmah pored linije iza leđa pomoćnog sudije!

U klubovima, bekove (igrače pored aut linije) obično su igrali korpulentni i iskusni igrači koji su više voljeli da ”krljaju”, nego da trče za brzonogim krilima, a koja su obično bili mladi fudbaleri na početku karijere, neisukusni i pomalo plašljivi (u fudbalskoj retorici zvani ”cvikaroši”).

Za ”početak psihološkog uništavanja” plašljivog igrača publika na ogradi se derala; ”Udri ga, nije ti ga majka rodila!”, ”Udri ga u glavu, neće ici na fakultet!”.

Tako je bilo u gradu, a van grada u selima, kasabama i provincijama bila je druga vrsta psihološke borbe ili narodski rečeno prepadanja protivnika. Tu je obično domaći ”mesar” (odnosno grubi i ”prljavi” igrač) imao običaj reči: ”Ovo mi je oproštajna utakmica, iduće nedjelje idem u JNA!”. ???????

Neko će reči kakve veze ima JNA i Fildžan liga??? ……….Ima!!!!!

U to vrijeme za slomljenu nogu protivniku, dobijala se suspenzija godinu dana neigranja, pa je ovom izjavom ”grubijan” slao poruku uplašenom protivniku da je spreman da ga ”odleži” godinu dana, tj, da će da ga ”polomi”,  jer će ionako biti odsutan godinu dana sa terena zbog služenja vojne obaveze u JNA.

Pričao mi desno krilo Fako, da u Župči pored igrališta (nije bilo ograde) neki navijači nose ”sohe” za boraniju pa mu pokazivali (kada sudija ne gleda), nisko blizu zemlje, kako će mu isti poturiti pod noge da ga sapletu ako bude brzo trčao. On se prepao pa stalno bježao u sredinu terena, blizu sudije, a daleko od ”poturenih soha”. Sohe nisu radile, ali je ipak Fako odigrao jednu od najslabijih igrara u igračkoj karijeri.

Psihologija je nauka! Psihologija je moć i ko je ne poznaje loše će proć!

Profesionalni klubovi imaju profesionalne psihologe za jačanje samopovjerenja igrača, a  Fildžan liga je imala  svoje vlastit psihologe ”šarlatane” (navijače) koji su slabili volju i ”uništavali” psihologiju protivnika svojim primitivnim metodoma.

Fildžan liga je imala nekoliko ”magova”, a meni su posebno bili dragi Kemo Lakača (FK Jug) i Setko Hajrović (Iskra) i oni zaslužuju najmanje jednu cijelu priču namjenjenu samo njima!

Napisano septembra 2012 Mirza Hasanefendić

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply