SULJO BABIĆ, FUDBALSKI VIRTUOZ IZ VLASENICE!

MIRZA HASANEFENDIĆ

SULJO BABIĆ, FUDBALSKI VIRTUOZ IZ VLASENICE!

  Autor ovog teksta poznat je široj čitalačkoj publici kao ”hroničar” Sarajeva iz perioda sedamdesetih godina, ali današnji tekst će biti posvećen jednom velikom čovjeku i dobrom fudbaleru, koji  je ”protrčao” kratko, za vrijeme studiranja sarajevskim fudbalskim terenima¨, a sa kojim sam se družio. Uprkos tom kratkom sarajevskom periodu ima i dan-danas ljudi u skenderijskoj raji koja se sjećaju tog majstora lopte.

Suljo Babić stoji treći sa lijeva                              Sulju Babića zvanog Beg, kao fudbalera, prvi put sam vidio na starom igralištu Skenderije davne 1966 godine, čiji su fudbalski majstorluci privukli našu pažnju. On je već bio pravi igrač, a mi smo bili uzrasta ni djeca ni momci. Gledali smo ga treninzima i utakmicama nastoječi da ”kupimo” njegove driblinge i druge ” finte”.

Pričalo se da je jedno vrijeme trenirao i u FK Sarajevo, ali se nisu ”našli”! Bilo je to vrijeme paklene konkurencije u klubu ( navalni igrači; Musemić, Antić , Prodanović i drugi asovi). Suljo se okrenuo igralištu na Skenderiji gdje je pokazao sav raskoš svog talenta, igrajući iz zadovoljstva i za raju. Raja je to cijenila i voljela fudbalskog majstora, njegovu igru i ljudske kvalitete.

Suljo je volio fudbal više od svega i uvijek sa svakim bio je voljan da razbaci na male golove i van pravog ”profesionalnog” igrališta.

Ima jedna stara bosanska sevdalinka ” Vino piju dva mila jarana!” čije riječi idu otprilike ovako: ”Hajde beže vina da pijemo….” , a beg odgovara ” Nije meni do vašega vina…”!

Mi bi igrali lopte pored Miljacke a Suljo bi se vraćao sa predavanja, a mi, kada ga vidimo, bi u horu rekli :” Hajde beže lopte da igramo…”, a naš Beg bi odmah onako fino obučen ostavljao knjige i ulijetao u teren. Jednom prilikom, bio je u najnovijim ”šimi” cipelama donesenim iz Trsta (to je bilo najmodernije  u to doba)  i u pantolama ispod pegle, ali ga ni to nije odvratilo da odbije poziv i odmah je utrčao u teren.

Raja čobanijsko-skenederijska je voljela Sulju, pa ga je izmedju ostalih volio i legendarni čobanijski brico Drago. Drago je bio mangup, pa je svakog živog zezao, ali je Suljo i njega jednom ”predriblovao”.

Jednom prilikom Drago nije baš najbolje ošišao Sulju, odnosno strane nisu bile baš idealno jednako. Idući put, kada je došao da se šiša, on kaže majstor Dragi: ”Hoću, da me ošišaš tako da mi strane ne budu jednake!”

Drago kaže: ” Ja sam majstor i ja neznam tako da šišam!”, a Beg njemu kaže : ” Jašta radi već da znaš, kako si znao prošli put…!”

Cijela se brijačnica povaljala od šege i o tome se pričalo godinama.

Onda je jednog dana Suljo izučio svoje škole i vratio se u rodnu Vlasenicu. Odmah se uključio u lokalni klub Boksit, gdje je , za mene, bio najbolji igrač.

Davne 1969, pozvao me iako sam bio još srednjoškolac, da ”pojačam” (ovo su njegove riječi, bio je uvijek džentlmen ili po sarajevski ”hadžija”) njegovu ekipu za tradicionalni turnir ”10 avgust”. Skupio je skoro sve ”djecu” (maloljetni, sjećam imena igrača Nedim Ferhatbegović, Avdo zvani Gredelj, Fahro Saračević, Pašaga (?), S, Kavazović).

Uglavnom smo se prošetali kroz turnir i bez konkurencije najbolji bili, zahvaljujući našem kapitenu Begu.

U tom periodu bilo je i svečano otvaranje novog stadiona, pa je gostovala tuzlanska Sloboda. Bio sam počašćen pozivom trenera čika Branka ( Branko Čizmar) da igram kao gost za FK Boksit na otvaranju tog lijepog sportskog objekta.

FK Sloboda, bila je prvoligaška ekipa, sa Mustafom Hukićem fudbalskom zvijezdom u nastajanju. Divovska half linija Avdićević, Alibegović i Hatunić, koja se dobro namučila sa Suljom i njegovim driblinzima.

Sulju Bega je voljela i narodna milicija.

Tih dana, Suljo je kupio crvenu Škodu. Auto je bilo  super, ali se zadnja vrata nisu mogla otvoriti iznutra, nego samo spolja. Beg je ponekada (rijetko) vozao auto iako nije imao još vozačku dozvolu.

Vraćali smo se sa kupanja sa Drinjače, a  Suljo je vozio. Naprijed je sjedio brat mu Bubo, a ja sam bio ”zaključan” na zadnjem sjedištu Škode.

Kada smo prošli selo Tišću, vidjeli smo u daljini plava milicijska kola. Suljo se prepao pa se parkirao odmah pored ceste, a onda su on i Bubo pobjegli preko potoka u obližnju šumu, ostavljajuće mene kao ”siroče” u zaključanoj crvenoj Škodi.

Milicioner, koji je to vidio, približio se autu i otvorio mi vrata, govoreći: ” Je li to Beg ”nešto” izgubio u šumi, pa otišao da traži papire. Reci mu da ode Omeru da popravi ova vrata (?), jer idući put ću ga zaustaviti!”.

Milicioner je otišao, ja sam se nasmijao i shvatio da je i milicioner volio Sulju, jer mu je na jedan diskretan način dao poruku da to ne ide tako (bez dozvole)!

Poruka prenesena, od Bega prihvaćena i više nije bilo vozanja bez dozvole. On se potrudio da vrlo brzo položi vozački ispit.

Malo poslije toga , Suljo je zasnovao svoju porodicu i postao otac dvije divne kćerke. Ja sam nastavio momački, nisam više dolazio u Vlasenicu i sve smo se manje vidjali, pa se na kraju sve svelo na poneki telefonski poziv.

Meni je ostalo drago sjećanje na tog divnog čovjeka, fudbalskog virtuoza i na Vlasenicu. Vlasenica je bila malo, ali lijepo mjesto, prava čaršija, mjesto puno dragih ljudi i dobrih žena, lijepih djevojaka………….. ostalo jedno milo sjećanje na to dugo toplo ljeto u Vlasenici!

Napisano novembra 2012 autor Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply