DA LI JE FAVORIZOVANJE MODIFIKOVANIH NACIONALNIH VRIJEDNOSTI, NEDOSTATAK VLASTITIH…….?

MIRZA HASANEFENDIĆ

Rodjen sam, odrastao i živio u jednom društvu u kojem se dosta držalo do individualnih vrijednosti; porodica, prijateljstvo, drugarstvo, poštenje, solidarnost, humanizam……

Naravno da su i u tome periodu postojale nacionalne vrijednosti i odrednice, ali su one više služile za nacionalni popis i ”politički ključ”, nego kao stvarno mjerilo lične vrijednosti u društvu i u svakodnevnom životu.

Društvo je bilo socijalističkog karaktera, sa jednom partijom na vlasti, bazirano na osnovnoj vrijednosti da je porodica osnovna (zdrava) ćelija društva i na njoj se grade sve vrijednosti,  a okupljanja na nacionalnoj ili vjerskoj vrijednosti nisu bila rado gledana u tom istom društvu.

Partija na vlasti je propagirala laički, odnosno gradjanski društveni sistem, ali ni religija nije bila zabranjena. Svi oni koji su htjeli obavljati svoje vjerske obrede mogli su ići u vjerske objekte.

Biti iskren vjernik bila je lična vrijednost i ona je nosila opasnost da zbog iste možes imati manje uspjeha u poslovnoj karijeri!

Vlast je postavila otvorenu dilemu svakom potencijalnom vjerniku; Religija ili karijera?

Oni, za koje religija bila lična vrijednost, prihvatili su se božijih vrijednosti, a oni od ”karijere” priklonili su se materijalnoj svakodnevnici, jer im vjera u tom momentu nije bila koristi! Religija nije bila njihova ”igra”, a još manje njihova vrijednost!

Pojedinačne vrijednosti tipa; druženje, prijateljstvo, sentimentalne ljubavne veze, brakovi, (naravno) i preljube, medjusobno pomoganje u teškim momentima i solidarnost  nisu bile vezane, niti opterećene ”nacionalnim popisom”, pa se ni ljudi nisu osjećali ugroženi po pitanju nacionalnih vrijednosti, nego su to sve činili po ljudskom osjećanju!

Kada je bilo nekih problema na poslu i u životu, suštinu istog ljudi su više tražili u zemljačkim i rodjačkim vezama ili u ” parama” (korupciji, ”pilavu, ”talu”). Na nacionalno ugrožavanje se skoro niko nije žalio, jer nacionalne vrijednosti (pa se samim time pozivanje na ugrožavanje na nacionalnoj osnovi je bilo rijetko) nisu stanovale u tom vremenu i na tom geografskom prostoru.

Ljudi su živjeli mirno sa svojim pojedinačnim vrijednostima, dobro ugradjenim u zakone gradjanskog društva, koje se za uzvrat baziralo na porodici i njenim vrijednostima kao zdrave osnove istog tog sistema!

Kako se živjelo, dobro ili loše? To je pojedinačno pitanje za svakog koje živio u tom vremenu, pa neka i njegov odgovor ostane u njegovom intimnom domenu, jer ovaj tekst nema namjeru da traži ničiji pojedinačni odgovor, nego samo želju da navede na razmišljane o razlikama o nekim vrijednostima ”onog” i ”ovog” vremena!

Život je tekao mirno, sa odredjenim manjim normalnim problemima, a onda se ljudi počeše okupljatni na nekom ”novootkrivenim” masovnim vrijednostima.

Počele su se pojavljivati neke ” velike i neobične poruke” tipa; ”Nas i Rusa dvjesta miliona” (!), ” Odavde do Irana zemlja muslimana(!)”, ” Mi smo bili uvijek Evropa, i sa Balkanom nemamo ništa (!)”.

Nekima su ove poruke zvučale prijeteći, nekima smiješne, a meni lično zbunjujuće, jer nije mi bilo nekako baš jasno puno stvari sadržanih u tim ”jakim” riječima.

Nisam mogao da shvatim kako nekom seoskom domaćinu u jednom dijelu moje bivše velike domovine može biti bliži neki ”domaćin” iz Sibira nego njegov ”rodjeni” komšija. Nije mi bilo ništa jasnije ni kako jedan beduin iz pustinje može biti bliži jednom radniku iz drugog dijela te iste moje domovine, nego radni kolega sa posla.

Nisam shvatao ni treću poruku,  kako neki danski farmer može biti bliži nekom poljoprivrednom proizvodjaču iz tog dijela moje bivše domovine nego njegov kolega sa susjedne livade!

Mnogi pojedinci, u tim porukama i u toj prilagodjenoj ”internacionalizaciji” nacionalne masi, se osjetiše mnogo jači nego što su bili u svom vlastitom samopouzdanju pa prihvatiše, brzo i olako, te nove vrijednosti.

Pa tako, društveni marginalci i crveni partijski kameleoni bez razmišljanja prihvatiše nove modifikovane nacionalne vrijednosti u nedostatku vlastitih!

Poslije je sve bilo stvar vremena i ”tehnike”, pa se zarati! Dodjoše godine patnje, bola i stradanja, stotine hiljada ljudi poginu, milioni protjerani i raseljeni širom novih država i svijeta!

Prodje dosta godina, neko varljivo i prividno zatišje i ”mirenje sa situacijom na terenu” se uspostavi, ali vrijeme pokaza da one gore navedene jake poruke i nisu bile baš tako pouzdane.

Pa tako u jednoj državi proizašle iz bivše SFRJ sa zaprepaštenjem saznadoše da  bogata beduinska kraljevina ulaže više para u susjednu, ne baš njima dragu, državu nego u ”bratsku” državu, a da princ ”beduinske kraljevine” naziva ”vojvodu”  bratom!

Oni što su se hvalili da su uvijek bili Evropa, stvarno su i postali kao Evropa, mada ih ista godinama razvlači sa prijemom u svoje ”okrilje”. Država, dužna sa stranim kreditima, je pred finansijskim kolapsom, pojedinci sa kreditinim karticama pretežno evropskih banaka dužni do guše, veliki fabrički objekti što im ostavi ”balkanski titov socijalizam” su pod hipotekom ili već prodati, a radnici na ulici, baš isto kao i u Evropi.

Ima i jedna šaljiva priča, u prilog onoj izjavi gore koja kaže; Ne tako davno razgovaraju preko telefona dva svjetska lidera, pa onaj prvi kaže onom drugom: ” Mi ćemo bombardovati tvoje ”prijatelje”, a tebi ćemo dati pet milijardi da se ne kvartaš!”.

Onaj drugi odgovara: ”Ma to nema teorije, naše prijateljstvo sa njima nema cijene!”

Poslije par dana ponovo zove onaj prvi, pa kaže: ” Mi ćemi ipak njih bombardovati, a tebi nudimo osam milijardi, da se ne kvartaš!”. Drugi odgovara: ” Ma ne dolazi u obzir naše prijateljstvo nije za prodaju!” i tako se završi razgovor.

Poslije petnaest minuta, ovaj put onaj drugi zove onog prvog pa mu kaže : ” Ma daj zaokruži na deset milijardi, pa da ih ”opičimo” (bombardujemo) zajedno!”.

Naravno da je ovo izmišljenja satirična priča, ali je poruka stvarna i životna svim balkanskim narodima koji žive u svijetu iluzija vjerujući lažnim očekivanjima fiktivnih prijatelja koji su produkt njihove nacionalno-vjerske fantazije i zabluda, nego razgovoru i saradnji sa komšijama istog (istih) jezika!

Ovo je bila još jedna žalosna priča o balkanskoj istorijskoj zabludi vjerovanja u fiktivne  prijatelje na zapadu, istoku ili bliskom istoku. Tu svoju naivnost Balkan plaća kroz istoriju krvavim ratovima i čestim iscrtavanjem novih geografskih karata, a čijem završnom ovjeravanju prisustvuju i ti ”fiktivni” prijatelji u mjeri svijih vlastitih ekonomskih interesa i zone politčkog uticaja!

Februar 2013 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply