ZAJEDNO SMO RASLI GRADE MOJ….!

MIRZA HASANEFENDIC

ZAJEDNO SMO RASLI GRADE MOJ….!

Mala hronika mog grada u pet slika

Nekako sa proljeća  nostalgija dodje, pa se pitam da li od ljepote življenja onolike, danas ostadoše samo slike.  Pustim onda onu keminu ”Sarajevo ljubavi moja” koja počinje ”Zajedno smo rasli grade moj..!” Dirne ona tako mene, a sjećanje samo od sebe krene!

Pripadam generacijama rodjenim ”pedeset i neke” i to onim starijim.  Sretno djetinjstvo kao  Titov pionir i lijepu mladost kao omladinac proveo sam na Čobaniji.

Za one koji nisu baš Sarajeva, treba reči da je Čobanija lijeva obala Miljacke u epi-centru grada i moj dom bio je udaljen koji par stotinjak metara od mjesta dogadjanja ove priče, centralnog platoa (trga) preko puta velikog parka!

 Nekada davno u početku šezdestih godina, kao dijete, išao sam u taj dio grada, zbog kolača. Tu je bila čuvena slastičarna ”Mali Oloman”, vlasništvo iste ugledne sarajevske familije, koja je držala i ”veliki” Oloman malo poviše u Titovoj ulici, kasnije (osamdesetih godina) poznato sastajalište sarajevskih ”šminkera”!  Kolači su bili super i mnogo sam volio ići tamo.

Kada bi se pojeli kolače, znali smo proviriti u kuglanu koja je bila malo niže od Olomana. U kuglanu se silazilo niz manje stepenište i tu su skupljali ljudi koji su prije svega voljeli sport i druženje, a bilo je naravno i onih koji su voljeli da vide i da budu vidjeni.

Blizu kuglane, uvučena u dubinu trga, bila je gradska kafana sa dobrim starim kinom Dubrovnik i tu smo, organizovano,  sa školom išli često da gledamo filmove.

Kasnije, kuglana i gradska kafana su srušeni, a na njihovom mjestu je izgradjeni velika poslovna zgrada, u kojoj je bilo smješteno, u sredini, novo kino Dubrovnik, a na čošku Titove ulice nova gradska kafana, sva u staklu.  U sredini prostora bio je prvo neuredjeni parking, a kasnije je na tom mjestu podignuta montažna prizemna kuća (lijepa i duga ”baraka”) . Objekat je pripadao Centrotransu i tu su se prodavale karte za medjugradske autobuske linije, a polazile su odatle i mnoge ekskurzije.

 To je bilo pred kraj šezdestih godina, pa kako su to objekti rasli, tako sam i ja rastao  pa sam bio u onom uzrastu ni dijete ni pravi momak.

Bilo je mnogo dogadjanja na tom mjestu i u tom periodu, a meni lično su ostala u sjećanju tri dogadjaja.

Tih godina bio  je hit film Alfreda Hičkoka ”PTICE”, koji je ”igrao” u kinu  Dubrovnik. To je film o agresivnim pticama, koje napadaju ljude sa namjerom da im ”iskopaju” oči i nanesu druge ružne i teške povrede. Sarajevski jalijaši su uspjeli, da unesu nekoliko sakrivenih ”gugana” (golubova) u kino i kada je bilo  najuzbudljivije i najdramatičnije u filmu, scena masovnog napada ptica, puste oni te gugane da lete po kino-Sali.

Zamislite koja je panika nastala, u publici, kada su počele stvarne ptice letjeti iznad glava uplašenih gledalaca, i sa velikim sjenkama kao posljedica od svjetla projektora filma.

Druga, nezaboravna priča sa tog trga rasta moga grada i mog ličnog , bile su poznate studentske demonstracije 1968, kada je narodna milicija u namjeri da razbije demonstracije, počela da ”pendreči” prisutne, jer je neko počeo da razbija stakla (mogući provokatori). Bio sam srednjoškolac i zatekao sam se, iz radoznalosti, na tom mjesto ”dogadjanja”, ali sam se jedva uspio spasiti, zahvaljujući brzim nogama,  da ne ostanem ”krivih” ledja, odnosno da izbjegnem taj degenek.

Treća uspomena, je bio polazak na veliko nagradno putovanje, koje sam dobio u igri ”Večernjih novina” . Polazak je bio ispred poslovnice Centrotransa sa najmodernim autobusom, a putovanje je bilo nezaboravno.

Početkom sedamdestih godina i sam sam postao student pa su se promjenili i moji ”sadržaji”. Na  tom istom trgu bilo je jedno mjesto koje sam posebno volio. Na čošku Radićeve i Mis Irbine ulice bila je legendarna kafana ISTRA u kojoj su skupljali sarajevski boemi i ljudi koji su voljeli ljepotu pisane i žive riječi. Ljetne večeri provedene u bašti ovog nestalog spomenika kulture i ljepote druženja, ostali su nezboravni u sjećanju mnogih.

Kasnije je ISTRA preseljena na drugu stranu ulice, na istom mjestu, ali to više nikada nije bila ona ISTRA i kao da je sa rušenjem stare kafane, otišla i duša u nepovrat tog boemskog sastajlišta.

 Onda su jednog dana došli ”bageri” i nestali su fizički zauvijek  ”Mali Oloman”, Istra, poslovnica Centrotransa,  a gradska kafana je postala banka!

Poslije su došli graditelji i podigli veliku plavu zgradu, o kojoj su Sarajlije imale podijeljena mišljenja. Jedni su je slavili kao moderan i savremen objekat, dok su drugi govorili da im ista liči na najveću policijsku stanicu na Evropi, a treći su imali običaj reči da je to najveća trgovina mješovite robe na Balkanu.

 Jedan ”drveni advokat” koji je sve živo kritikovao, dao je legendarnu izjavu da je, za njega, najljepši pogled na Sarajevo pogled sa terase Robne kuće, jer se samo odatle ne vidi taj objekat.

Poslije je došao rat; nova rušenja i razaranja. Ja sam otišao negdje daleko iz mog grada, moje godine nisu više bile za rasta, ali je moj grad nastavio da raste i bez mene!

Onda jednog dana, kada posjetih moj grad, vidim nestala ona velika plava zgrada, a na njenom mjestu veliki moderni trgovački centar.

Vidim, i puno mi je srce, da grad i dalje raste i razvija se, novi objekti i nova lica, a ja se osjećam sve dalje i dalje ……..

Napisano april 2013 autor Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply