METALCU IGRALIŠTE MALO, TI SI MNOGO YU-SPORTU DALO!

METALCU IGRALIŠTE MALO, TI SI MNOGO YU-SPORTU DALO!

Tamo gdje su se kalili ljudi, sportisti i heroji….

Kada počne priča o nekim davnim sportskim vremenima, svim bivšim sportistima srce zadrhti, a u očima se ”zavrte” magične slike nezaboravnih utakmica na igralištu i u salama vječnog hrama sporta FIS-a. Sve što je u tom periodu, osim fudbala i atletike, vrijedilo u sportskom smislu u gradu Sarajevu se okupljalo u na tom legendarnom mjestu. U FIS su igrali sportski velemajstori, ali većina njih je počinjala svoje prve sportske korake i davale prve golove i koševe na nekom drugom mjestu.

Igralište Metalac maj 2013

Ovo je priča o jednom od tih mjesta, o igralištu Prve gimnazije zvanom METALAC koje je iznjedrilo više bivših državnih YU reprezentativaca u svim sportovima nego bilo ko drugi. Na tim terenima učenici su pravili prve sportske korake i darovale svoju mladost toj divnoj životnoj radosti zvanoj sport. Sport im je dao mnogo toga; druženje, prijateljovanje, putovanja, nekima i materijalnu korist, ali najvažnije od svega toga ugradio im je dostojanstvo i ljudskost. Ogromna većina od njih ostala je dosljedna ovim grandioznim ljudskim vrijednostima i u ovom teškim i varljivim vremenima.

Pored sportske dimenzije METALAC je bio mjesto gdje su se kalili ljudi, sportisti i heroji!

U maju ove godine posjetio sam ovaj vječni sportski hram u kojem sam i sam počeo sportsku karijeru i bio bolno pogodjen u kakvom stanju se nalazi isti. Ovaj objekat, bolje reči ostaci objekta, su u žalosnom stanju i ovde više ne ”stanuju” sportisti, a slabo će, po mojoj ličnoj procjeni, odavde uskoro i izaći veliki sportisti.

Svlačionice više ne postoje, sanitarni čvor je pregradjen čeličnom ogradom, nije dostupan jer je sa druge strane neprolazne ograde i pripada sada nekom drugom vlasniku.

”Okovani” i napušteni bivši sanitarni čvor

Na, pomalo krivim, tablama koševa nema više obručeva pa nema nikoga ni da ”ubacuje” cijeli dan lopte u iste.

Divna drvena aleja je nestala u cjelini i nema nijednog drveta. Ako je to isto drveće i bilo posjećeno zbog ratnih strahota, onda je ipak dvadesetak godina dovoljno vremena da izraste novo drveće.

Neznam, ali možda drveće smeta filmskim projekcijama festivala., pa ga više nema!

Kultura, filmske projekcije, privatizacija i drugi novo vremenski ”adeti” polako su ”dohakavaju” ovom veličanstvenom rasadniku sportskih talenata.

U nekoj budućnosti potencijalni veliki sportista Prve gimnazije biće vjerovatno posljedica ličnog  rada i talenta istog i biće više individualnog karaktera i povremenog bljeska!

Nekada, potencijalni sportski talenti, bili su masovna pojava i ”brušeni” poput dragulja od profesora, sportskih zaljubljenika, Saliha Janjca, Dževada Fazlića, Ljubice Podkubovšek, Ruže Lekić, Jasminke Mutevelić, Koviljke Kecman, Esada Vilića,…

Zanimljiva je priča oko profesora Fazlića, za kojeg smo mi (fudbaleri) mislili da ”mrzi” nogomet, jer nam nije dao nikada da igramo na časovima ”fiskuluture” fudbal, a Metalac je imao divno igralište za mali nogomet.

Onda nam je jednog dana profesor otkrio svoju strategiju rekavši: ”Fudbal vole da igraju svi, pa i mnogi koji su rodjeni za rukomet, košarku i odbojku ali fudbal u njima to potiskuje u drugi plan. Ja volim da ih malo ”potjeram” da nadju svoj pravi sport, a za fudbal uvijek ima vremena”.

Ova strategija se pokazala ispravana pa je tako npr. profesor Fazlić, otkrio i usmjerio na rukomet velikog rukomentog asa Rusmira Delahmetovića Caneta, koji je bio solidan fudbaler  i igrao u juniorima FK Sarajeva. Cane je zamjenio sport i postao državni YU reprezentativac i jedan od najboljih kružnih napadača svih vremena.

Rukomet je bio elitni sport METALCA  pa su tu prve golove dali (i prve odbrane napravili) rukometni velikani:  Čivić, Džodžo, Šimić, Cakeljić, Hadžiahmetović, Praljak, Mostarac, Softić, Bećirbegović, Rudić, Kapić, Zagorac, Trklja, Selak, braća Benco, braća Kulenović i Vukas, Pilipović, Vuković, Polimac, Marić, Radmilović, Ljutović, i još mnogo vrsnih igrača. Metalac je u svakoj generaciji imao rukometnu ekipu za prvu saveznu YU ligu.

Stoje;Drenko Orahovac, Boša Tanjević, Jovo Mišanović, Bakir Rudić, Mirsad Kapić, čuče (?) Zoran Vuković, (?)…..

Posebno mjesto u ovoj plejadi velemajstora rukometa  zauzima Goran Čengić, veliki rukometni as i čovjek heroj sa najvećim ljudskim osobinama. Ovaj savremeni heroj nije žalio svoj život u pokušaju da spase nemoćnog čovjeka od ratnih zlikovaca.

Ostaće u vječnom sjećanju svih onih koji su sa njim dijelili igralište Metalac, a i potvrda da su se na tom magičnom sportskom srednjoškolskom igralištu kalili ljudi i heroji!

Metalac je ”dao” i dobrih košarkaša i sudija istog sporta; Pašić, Gojković, Tanjević, Užičanin, Pavlić, Maravić, Bulatović, Dželilović, Kurilić, Radonjič, ….

Vrijedi spomenuti i fudbalere; Novu, Jusufbegovića, Saračevića, Bajića, Kranjca, Babića, Tešana, Hadžibegića, Mičanovića, Avdića, Lekića, …..

Ateltičari imaju posebno u ovoj priči oko Prve gimnazije¸olimpijac Dako Radošević, profesor Esad Vilić, nezaboravno atletski asovi, Ljubiša Zečević, Vjenceslav Ilić, Josip Osti, Nenad Glušica,…..

Zasebno mjesto u istoriji Metalca zauzima neumorni odbojkaški zanesenjak Bedro Kamerić koji je stvorio mnoga ugledna odbojkaška imena.

Igralište Metalac bilo je pod ”patronatom” sportskog društva Prve gimnazije ”Pavle Goranin” koje 1969 godine dobilo prestižno priznanje ”Majsku nagradu” kao najbolje sportsko društvo,  a autor ovog teksta imao je privilegiju i čast da primi to priznanje u SOFK kao najbolji sportista Prve gimnazije te godine (zajedno sa rukometašicom Bera Bosiljkom kao najboljom sportašicom). Ostaće zabilježeno da je, kao jedan od rijetkih, sportista te godine je igrao u svim reprezentativnim selekcijama Prve gimnazije, pa čak pobjedio (četiri puta) i na čuvenom krosu Prve gimnazije.

U vrijeme moje posjete, bio je lijep majski dan a nikoga, ama baš apsolutno, nikoga nije bilo da igra ni fudbala, ni basketa, a Metalac je bio sablasno prazan i nosio, za mene neko tužno predskazanje da odavde više neće izlaziti sportski velikani.

Igralište je bilo napušteno od svih i nije bilo čak ni čuvara, a opet nema žive duše.

Nekada davno u ovom periodu godine igralište je bilo puno mladih sportista koji ”šutali” fudbala i basketa od zore do mraka.

Bio je tu i čuvar Bajro, koji je održavao igrališta i puštao je djecu da igraju svake nedjelje, kada nije bilo nastave, pa je igralište odzvanjalo od radosti mladosti i galame. Koliko je samo mladih ljudi Metalac poštedio od konzumiranja alkohola, duhana, sitnog kriminala i drugih izazova života.

Metalac je bio mjesto gdje su se kalili ljudi, sportisti i heroji!

Juni 2013 napisao Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply