MALA VLASENIČKA HRONIKA

SJEĆANJEM PROTIV ZABORAVA………

MALA VLASENIČKA HRONIKA

Sjećanje na dugo toplo ljeto u Vlasenici

 

Vidjeh ovu staru sliku centra Vlasenice, pa se sa radošču sjetih divnog ljeta i srednjoškolskog raspusta provedenog u Vlasenici krajem šezdesetih godina.

Vrijeme se vrati unazad i tako krenu slike poput filma, a od one ljepote onolike ostadoše samo slike.

Raspust sam provodio uglavnom  sa vlaseničkim  fudbalskim virtuozom Suljom Babićem zvanim Beg i njegovim bratom Bubom.

Gledam ovu sliku pa se sam sebi čudim kako se sjećam nekih stvari i imena,a ovim pisanjem želim da obnovim sjećanje i da se ne zaboravi ko je bio nekada ko u Vlasenici.

Samo stvari koje vrijede ostaju u vječnom sjećanju.

Moje sjećanje je moje oružje protiv zaborava!

Sa desne strane slike, prva kuća pripadala je Ragib-agi Kurtagiću  i ženi mu Ifeti sa lijepom malom baštom. Ovi  čestiti ljudi izrodiše šest kćerki, k’o šest jabuka, a koje, što život, a što rat raseli od Turske, preko Sarajeva i Tuzle do Švedske. Njihove kćerke u svom biološko-generacijskom krugu rodiše divnu djecu, a ova svoju i   tako je to sve išlo nekim redom……..

Onda dodjoše godine zla ili kako to reče lijepo Ivo Andrić ; ”Dodje tako vrijeme kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara zaima!”

I kao što se vino iz razbijene čaše prospe po stolnjaku, tako se i ta  ugledna familija, poput mrlja rasutog vina,  rasu diljem cijelog svijeta, a  na njihova mjesta dodjoše neki novi likovi, čija je pripadnost Vlasenici je u najmanju ruku upitna.

Vlasenčani sposobni i vrijedni ljudi nadjoše svoje mjesto u svojim novim prebivalištima, ali osta zauvijek  ”u nosu” miris prvih džanarika u baštama i u avlijama, miris pečenih ”pecara” iz Potkonjice, Doline,….

Danas se radjaju u svijetu nove generacije vlaseničke djece, a koje to ustvari više i nisu, jer oni pripadaju nekim novim svijetovima  i zato im treba ugraditi  grumen ”one” vlaseničke duše da budu ponosni na svoje korijene.

Desno na čošku, u sklopu kuće, bio je dugo vremena frizerski salon, a kasnije je tu otvorio kafić, u ratu tragično nastradali Muho Galijašević. Čovjek koji je imao veliki ugostiteljski objekat van Vlasenice poznat pod imenom ”Toplik”. Napustio je Sarajevo i došao u Vlasenicu, gdje je bio pionir uspješnog ugostitelja, pomagao je svima kojima je trebalo, a tragično je stradao.

Ispod kuće Kurtagića ima lijepa nova zgrada, a tih sedamdesetih godina na tom mjestu bilo je jedno staro kino (mislim da se zvalo Jadar), koje je davalo predstave od 5 i 7 sati. Kino je bilo tipično neo-socijalističkog tipa, pomalo neuredno i sa starim škripavima stolicama.

Pred kinom je bilo uvijek malih, tada zvanih Cigana (danas Roma), iz okoline Vlasenice koji su trazili pare, a oni veći prosipali pomalo ”silu”.

Niže ispod kina bila je neka slastičarna u kojoj se išlo poslije kina na limunadu, bozu, baklavu i slično.

Oko kuće je bila divna bašta, a u kući su stanovale ugledne vlasenička familije Babići i Zeće.

U onoj kući dole desno (nizbrdo) bila je trgovačka radnja u kojoj je radila tiha, lijepa i dobra žena Džema Babić, supruga vlaseničkog fudbalskog maga Sulje Babića, koja, nažalost, ode rano tamo odakle se niko ne vraća!

Iza kuće bio je jedan mali park, sa bistom nekog partizana i u neka stara vremena, kada još nije bila izgradjena nova autobuska stanica, odatle je polazio autobus u 6 sati ujutro za Sarajevo. Išao je makadamskim putem preko Han Pijeska, Sokolca i Mokrog, a stizao je u  Sarajevo u10 sati.

Sa druge strane ulice, preko puta malog parka, bio je ugostiteljski objekat Zvijezda, koji su neki veliki optimisti zvali hotel ( U to doba još nije bio izgradjen hotel Panorama), mada je više ličio na skromno prenočište.

Ono što je meni ostalo u sjećanju, bila je ljetna bašta istog ugostiteljskog objekta. Bašta je bila uistinu lijepa, sa sitnim šljunkom po tlu, sa šarenim kockastim stolnjacima, sa drvećem i posebno sa divnim ”hladnjacima” čiji su zeleni zidovi bili ”ispleteni” od tankih drvenin letvica i pokriveni krovom.

Tu je uvijek svirala muzika uživo, vrtio se ražanj, a ambijent ljetne noći bio ja kao iz neke priče. Tu se lijepo družilo, onako po mjeri i u meraku. Pričalo se, ponekada i zapjevalo a uvijek životu radovalo!

Bio je jedan Begov jaran po imenu Refo, lijep visok momak, solidan golman, ali kao pjevač prva liga, bez premca. On bi ponekada zapjevao za raju, ma bio je ugodjaj za dušu slušati ga.

Na lijevo, na mjestu one visoke kuće, u neka starije vremena bile su vrbe i autobuska stanica za autobuse koji su prolazili kroz Vlasenicu. Tu je bila i jedna trafika za prodaju novina i cigara, a u njoj je radio Muhidin Ferhatbegović koji je ustvari bio još učenik, a tu je radio ljeti.

Autobusi ”Udarnika” (iz kojeg ja kasnije nastao Centrotrans) tu su se zaustavljali da se umorni putnici odmore i malo protegnu noge u hladu vrba, a Vlasenčanima da uhvate vezu za Sarajevo, Tuzlu ili Beograd.

Ovo je bio pokušaj da se oživi sjećanje na jednu lijepu bosansku čaršiju, a koja je u današnjem vremenu izgubila ono nekadašnju širinu svoje duše i danas više živi u nekom virtuelnom svijetu sjećanja bivših stanovnika.

NAPOMENA; Autor ovog teksta je Sarajlija, odnosno nije Vlasenčanin, ali je Vlasenicu upoznao preko raspusta i zavolio je, pa ako je nešto i zaboravio ili propustio o ovoj hronici neka mu bude oprošteno od čitalaca,  jer je tekst napisan sa ljubavlju!

Juli 2013 hroniku zapisao  Mirza Hasanefendić

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply