ČUDESNA FERHADIJA (drugi dio)

SLOBODAN STAJIĆ

Zapis Slobodana Stajića o kultnoj sarajevskoj ulici (II dio)

Kako bi bilo divno kada bi mogli da govore i gradovi, njihove ulice ili znameniti hoteli…Jer i oni su kao ljudi: rađaju se, žive i umiru ili ostaju bar u sjećanjima besmrtni, a imaju i dušu.

Uvijek sam o tome razmišljao kako u rodnom Sarajevu, tako i na dalekim promenadama. Zamislite, uvaženi čitaoci, kakva bi to bila besjeda kada bi i Sarajevo moglo da priča svoje drage i nedrage storije, ili kada bi moć govora imale njegove ulice, kao i znameniti hoteli, poput Evrope.

Možda i stoga, u svojoj knjizi ”Zeugmine suze”, darovao sam moć govora brojnim drevnim gradovima i svetilištima iz 33 države, navodeći kako sam na sva ta sabesjedništva uvijek iznova isplovljavao iz jedne od najzanosnijih sarajevskih, i ne samo sarajevskih, luka, Ferhadije (koja se skoro pola vijeka zvala Ulica Vase Miskina), gdje se tako harmonično stapaju Istok i Zapad i gotovo prožimaju bogomolje četiri konfesije. A iz te kosmopolitske ulice, u ovom zapisu, prenijeću samo nekoliko podsjećanja, koja govore o njenim ljudima, ali i gostima.

1. Gotovo da nema značajne ličnosti, koja je posjetila Sarajevo, a da nije promenadila i Ferhadijom. Još u doba bivše Jugoslavije, koja je bila među liderima nesvrstanih, postojalo je nepisano pravilo da svaki suveren, šef države ili premijer iz islamskog svijeta obavezno posjeti i Begovu džamiju. A put do te znamenite bogomolje obavezno je vodio i Ferhadijom, odnosno tada Ulicom Vase Miskina, kroz špalir oduševljene mase (upravo ispred mojih prozora i balkona).

Dobro se sjećam, prilikom svake te posjete dovodio sam na svoj balkon nenu (prezivala se Rašidagić) sa drugog sprata. Ta dobroćudna vreme, ta komšinica nije se razumjela u politiku, ali su joj ti lideri značili nešto posebno, tim prije što je njen sin Meho radio u jednom predstavništvu u Libanonu, u Bejrutu. Kao radoznali dječak i sam sam uživao gledajući Sukarna, Nasera, Menderesa, Bajara, Ben Belu, Bumedijena… kao i brojne krunisane glave.

Tri posjete ostale su mi, ipak, u posebnom sjećanju.

Prvo Gamala Abdela Nasera. Upravo dok je prolazio ispred našeg balkona, podigao je glavu i uz osmijeh mahnuo neni i ostalim. Za nenu je to bio trenutak vječnosti i narednih desetak minuta samo je ponavljala ”Aman jarabi”.

Dvije naredne posjete urezale su mi se u sjećanje jer su, vremenom, srušile moju predodžbu da su moćni nedodirljivi i svemoćni. Prvo me je u to razuvjerila tužna sudbina turskog premijera Adnana Menderesa. Nije prošlo mnogo vremena, a bio je uhapšen i osuđen na smrt na Jali adi, jednom od mramornomorskih otoka, da bi potom bio i pogubljen. A zatim sam na ”alžirsko” primjeru još bolje shvatio koliko je varljiva slava.

Jer valjda najveću ushićenost Sarajlije su tokom tih posjeta iskazale prema egipatskom predsjedniku Naseru i alžirskom lideru Ben Beli. Klicalo se gotovo do nebesa. Slučaj je, međutim, htio da Ben Bela uskoro bude smijenjen i na vlast je došao dotadašnji ministar odbrane Huari Bumedijen, a jedna od njegovih prvih posjeta bila je upriličena Jugoslaviji i, naravno, Sarajevu. I gle čuda. Gotovo isti onaj svijet koji je koliko juče klicao Ben Beli, sada je oduševljeno pozdravljao Bumedijena. Ostao sam zbunjen, kao i nena sa drugog sprata, koja je samo govorila: ”Moj sinko, svašta u dunjaluku”.

2. Mi, dječaci i djevojčice iz Ferhadije, kao i obližnjih ulica, imali smo dosta bezbrižno djetinjstvo, a krasilo nas je i divno drugarstvo. Nikad se nismo dijelili po tom ko je koje vjere ili nacije, već ko je bolji drugar (jaran). A takvi odnosi vladali su i među našim roditeljima. Radovali smo se svim blagdanima. Jer to su bili praznici sviju nas. Sjećam se tih divnih prazničkih dana i iz svoga doma. U jednoj sobi sjedili bi Mutevelići, Prnjatovići, Zečevići, Davidovići, Oreli, Omanovići, Begovići, Lekići, Hamzići… a u drugoj mi, djeca. Naravno, darovi su pripremani i za ostalu dječicu koja nije bila tu. (Zanimljivo je i da smo gotovo svi mi poletarci išli u muzičku školu, a do zvjezdanih operskih visina kasnije se vinula Milica Zečević – Buljubašić, koja danas živi u Beču).

Isto je bilo i kada bi mi išli u posjete. Tako bi mi uvažena hanuma Mutevelić, supruga Asim-bega Mutevelića, već po dolasku dala do znanja da za ”sladokusca Bobana” nema ograničenja kada su u pitanju baklave i hurmašice. Neprijatno su se osjećali jedino moji roditelji.

Za dječije igre imali smo u našoj četvrti više ”stadiona” kao iz snova. Park (prinčeva) ispred Saborne crkve, parking plato ispred bivšeg Doma JNA (gdje smo, pod neonskim osvjetljenjem, igrali noćne fudbalske utakmice), a zimi nam je ”na raspolaganju”  bila i opustjela ljetna bašta hotela ”Evropa”. Kauboja i Indijanaca igrali smo se na zidinama tada oronulog Bezistana. Najviše nam je  ”u goste” dolazila ratoborna raja iz tadašnje Hajduk Veljkove ulice. A kada bi trebalo da uslijedi ”mir”, uloga posrednika sa maslinovom grančicom uglavnom je dodjeljivana poeti Rešadu Hadroviću i meni, pošto smo bili valjda jedini dječaci u okruženju koji se nikada nismo pomlatili.

Samo mi, raja iz Ferhadije, imali smo i jedno tajno igralište. Iza istoimene džamije. Glavne vedete bili su tu Hajro, Rusmir, Mustafa Demir, Nijo, Patak, mlađani Pečenković… te golman Samija  Žubi, a u gledalIŠtu su bile djevojčice iz ulice. Za njih je ulazak u taj naš hram fudbala bio malo nezgodan, jer su morale da preskaču betonsku džamijsku ogradu. Ali ipak su je lako savladavale, uz pomoć nas, kavaljera.

Glavne fudbalske utakmice ipak su igrane noću, ispred bivšeg Doma JNA, a okupljale su ”zvijezde” iz cijelog kvarta. U publici je redovno bio i neponovljivi profesor Borislav Mihačević, koji je mogao da se divi golmanskim bravurama Tonče Gavranovića ili majstorskim potezima Sole, Sene, braće Šahinpašić… sve do braće Kostić, koje smo zvali Pele i Garinča. Za razliku od nas ”fudbalera”, na igralištu Prve gimnazije ”Metalac” već je ”danonoćno” trenirao budući košarkaški maestro Bogdan Tanjević.

preuzeto dovla net

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply