ČUDESNA FERHADIJA (III DIO)

SLOBODAN STAJIĆ

Zapis o kultnoj sarajevskoj ulici (III dio)

Imali smo i jedno rezervno fudbalsko igralište. U dvorištu sa tri ulaza: iz Miskinove (Ferhadije), Titove (Bašeskijine) i Trga fra Grge Martića. Sada su tu ”ustakljene trgovke”.

Park ispred Saborne crkve služio je za zajedničke igre djevojčica i dječaka, a posebno je bila popularna igra eberečke ebertute. Djevojčice su ”prozivale” svoje simpatije a dječaci birali svoje. U to doba nekadašnja zgrada bogoslovije još nije bila unakažena zdanjem Ekonomskog fakulteta, a na suprotnoj strani umjesto ”Svjetlosti” bile su kuće Bratovića i Kantardžića. Park je krasio i polukružni kameni podzid sa fontanom, poput one kod Ali-pašine džamije. A o redu i miru brinuo se i revnosni parkaš.

Kružna asfaltna traka služila je za takmičenja aeromodelara, kao i za bicikliste. U to doba najbolje bicikle imali su sin Emerika Bluma (ne sjećam mu se imena), zatim Suad Bratović i Branimir Lekić, sin poznatog fotografskog para Štefice i Čedomira Lekića. Zanimljivo je da je Branimirov ujak, Nikola Drakulić, bio lični fotograf indonežanskog predsjednika Ahmeda Sukarna. A za Branimira je vezana i jedna dogodovština, koja se istina nije desila u našem parku već onom ispred Opštine Centar, gdje je nekada bio i bazen za mališane.

Upravo kada je dobio novi bicikl, pohvalio se jednom neznancu da ima još jedan. Ovaj ga je zamolio da mu pokaže i taj drugi, uz obećanje da će mu čuvati novi. I dok je Brane otišao kući, nije teško pretpostaviti šta se desilo. Kada se vratio, u parku više nije bilo ni neznanca ni njegovog novog bicikla.

Inače, u to doba sarajevska šampionka u hula-hopu bila je nenadmašna Nada Potočnik, kasnije poznata novinarka Nada Salom, koja je stanovala preko puta parka, iznad slatičarnice ”Ki-ki”. Skoro dva sata znala je da vrti čak devet kolutova oko svog vižljastog tijela i to pred brojnom publikom. Neki su čak znali da prošetaju do Baščaršije, zatim do Vječne vatre, ali kada bi se vratili Nada je, na njihovo iznenađenje, i dalje vrtjela hula-hop, u ritualnom zanosu.

3. I pored svih tih silnih igrališta, fudbalske utakmice nekada smo zakazivali i u nekadašnjoj Ulici Vase Pelagića, današnjoj Vladislava Skarića.”Novogradnja’, kako i danas zovemo najdužu zgradu u toj ulici, još nije bila dovršena (zidala se poput Skadra na Bojani), a okolo Ferhadija džamije bile su trgovke, gdje se sada nalaze ljetne bašte. Ulicom bi, iz pravca hotel ”Evropa”, prošao tek po koji automobil, malobrojnih stranaca. Ipak, ulica je bila ulica i policija je povremeno prekidala naše igrarije.

U to doba najstroži policajac u Sarajevu bio je svakako čuveni Jažić? (Jaža). Kada bi on noću, u službenom plavom fiči, prošao Ferhadijom i nastavio Saračima i baščaršijskim uličicama, cijeli kvart bio je miran kao bubica. A komotno ste mogli iznijeti i drago kamenje, bezbjedni da ih niko neće ukrasti. Uglavnom je dežurao noću, ali ponekad i danju.

Tako se jednom prilikom pojavio upravo u trenutku dok je u toku bila naša utakmica. Svi su se razbježali i sam sam ostao sa loptom u ruci čekajući ”strašnog” Jažu. Nije u pitanju bila nikakva luda hrabrost, već jednostavno znatiželja bliskog susretanja. Dok su ostali dječaci izvirivali iza obližnjih uglova, Jaža mi je prišao, pomilovao po glavi i samo rekao da je za naše dobro da ne igramo fudbal na mjestu gdje možemo i nastradati.

Tih njegovih očinskih riječi sjećam se i danas. Djelovale su pedagoški i više nikada nisam zaigrao fudbal u Pelagićevoj ulici.

4. Za naš kvart bila je vezana još jedna interesantnost. U Ferhadiji i u obližnjim ulicama -Titovoj (Baćeskijinoj), Koturovoj i Štrosmajerevoj – bilo je mnogo porodica sa po tri sina. Idući od Slatkog čošeta Ferhadijom, te paralelnom Titovom, to su bila braća Bilalagić (Mustafa, Ekrem i Fuad), Pizović, Salihagić, Šahinpagić, Alihodžić (jedan od njih je i automobilski as Sead), Demir (Ibrahim, Mustafa i Hamdija), Kulić, Kostić, Efendić, Spahić, Kalamujić, Pirić, Huseinović… Istovremeno, u Zlatarskoj ulici radila su trojica Hamzića, dok se u Štrosmajerovu doselio jedan od popularne braće Musemić…

Na drugoj strani, bogato žensko potomstvo krasilo je porodicu Hasanbegović sa pet kćeri: Muneverom, Munibom, Munirom, Muberom i Mirsadom, dok su Ždralovići imali četiri. Nažalost, zapamtio sam imena samo Zlate i Minke.

Inače, najbrojnije potomstvo u četvrti imao je poznati taksista Karamehmedović iz Jelića ulice, koji se više puta ženio… Uvijek je imao najbolji auto, a taksi-štand tada se nalazio uz pločnik pored same Katedrale.

Zvučaće možda nestvarno, ali u našem kvartu poznavali smo se gotovo u dušu, mada nismo bili providure. U doba naše mladosti nije bilo Interneta i više smo bili okrenuti jedni drugima. Ko, naprimjer, nije poznavao braću Selimović, koji su, kao i Plavi anđeo Jasna Šamić, stanovali u vakufskom nebodoru Ili ko nije poznavao braću Muzičke, sestre Koprivice, zatim Almu i Maju Baruh, ili Hoziće,  Abduzaimoviće, Demire, Likiće, Hasanbegoviće, Besaroviće, Filipoviće… Ili naše sugrađane koji su stanovali preko puta Muzičke škole, braću Lapendu ili sestre Azru i Svjetlanu Kapić. Gotovo svakodnevno smo se sretali, makar se neki lično i ne poznavali.

U našoj ulici nalazila su se i ateljea takvih velikana kao što su bili Ismet Mujezinović, Roman Petrović, Mario Mikulić… Da posebno i ne pominjem ugledne profesore, inžinjere, trgovce, novinare, zanatlije…

Znali smo i da je gotovo svakog dana Miskinovom proći sa svojim tašnicama ugledni ljekari Štajnberg i Mehmedagić. Prvi je stanovao u Ulici Pariške komune, a drugi u Čukovićevoj (današnjoj ulici Muvekita). U našem kvartu, na početku bivše Vuka Karadžića a sada Pehlivanuše, stanovao je i ugledni ljekar Mušanovi?. Njegovim stopama krenuo je i sin Mirza, čiji je dedo, po majčinoj strani, takođe bio doktor. Mirzin mlađi brat Nećko išao je sa mnom u muzičku, a njihova sestra Nađa, udata Mehmedbbšić, jedna je od najboljih TV novinarki koje je dalo ovo podneblje. Uz to, uspješno se ogledala i kao autorka sjajnih dokumentarnih filmova. U našem susjedstvu, preko puta Jevrejskog muzeja, stanovala je i ugledna doktorica (ginekolog) Aida Softić, udata Stevanović, čiji je sin Zoran bio jedan od sarajevskih šereta.

Bili smo obradovani i kada se počelo pisati kako je stomatolog iz naše ulice Fahrudin Zejnilagić otkirio tabletu protiv raka. Nažalost, nada je bila kratkog vijeka. Kao što smo bili ponosni i što se najbolji,”egipatski sladoled”, pravi u našoj ulici, a salep na Slatkom čošetu, kod Demirovića i Ramiza.

O svakoj familiji mogla bi se ispričati zanimljiva storija. Jer priča o Ferhadiji je beskrajna, uostalom kao i o mnogim poznatim ulicama i kvartovima.

Zaista, šteta što nemaju moć govora…

 

About mirzahasanefendic

Née en Bosnie-Herzégovine, dans la vile de Sarajevo, Mirza hasanefendic eu une brillante carrière d'ingénieur, journaliste, écrivain et merveilleux père de famille...
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply